Piše Milorad Komrakov
Na današnji dan pre tačno 110 godina, u noći, 15. aprila 1912, “nepotopivi” RMS Titanik je na dno Atlantika za sobom odvukao 1514 putnika i članova posade. Vest o tragediji „nepotopivog“ broda, kako ga je tadašnji svet ocenio, bila je senzacija. Brodolom je priča koja, će i danas, 110 godina kasnije, ostati nerazjašnjena, i postati mit, o kojem svako ima svoju istinu. Povodom 100 godišnjice od potonuća broda Titanik, više od 200.000 dokumenata postalo je dostupno na Internetu. Kako javlja agencija AFP, zbirku je predstavio britanski vebsajt za istraživanje porodičnog stabla Ancestry.co.uk. Među dokumentima su lista putnika, kao i testamenti Edvarda Smita, kapetana broda i američkih tajkuna Bendžamina Gugenhajma i Džona Džejkoba Astora. Oni su bili među 1500 putnika i članova posade koji su poginuli kada je brod u noći 15. aprila 1912. godine, tokom svoje prve plovidbe, udario u ledeni breg i potonuo. Zbirka sadrži i više od 300 dosijea patologa, izveštaja o 328 tela pronađenih u moru, kao i fotografije nadgrobnih spomenika 121 putnika broda. Banka podataka sadrži, takođe, listu putnika sa „Karpatije“, broda koji je priskočio u pomoć „Titaniku“ i spasio oko 700 putnika.. No, zašto se ovaj događaj toliko urezao u kolektivno pamćenje i tako snažno se izdvojio od drugih sličnih što pomorskih, što drugih saobraćajnih nesreća? Titanik ima sve elemente dobre priče, od kojih su gotovo svi s vremenom postali opšta mesta. Ovaj za svoje doba zaista fantastičan brod, uzgred proglašavan za “nepotopiv”, tone bukvalno na svom prvom putovanju od Evrope do Amerike. Kapetan Edvard Smit odlazi na dno zajedno sa brodom za koji je verovao da mu led ne može ništa. Dok brod tone u severni Atlantik, grupa od osam muzičara na palubi svira “Nearer, My God, to Thee”. Osim jedne od prvih upotreba Morzeovog pozivnog signala SOS, koji se koristi od 1909. godine, slučaj već u svoje vreme šalje i brojne druge poruke, a najpre onu o aroganciji industrijskih magnata i moći koja je očas otišla na morsko dno nakon gotovo bezazlenog sudara sa jednim ledenim bregom. Pre imena koji će postati „zloglasno“, brod je nosio radni naziv Brod 401. Sa kasnijom oznakom RMS, „Royal Mail Ship“ , brod Titanik je bio jedan od onih koji su sa Kraljevskom poštom imali ugovor o prenosu pošte. No, on je, pre svega, luksuzni putnički brod. Izgrađen je u Belfastu između 1909. i 1911. u brodogradilištu “Harland i Vulf”.
Ovo je brodogradilište imalo ugovor sa kompanijom “White Star Line” inače u vlasništvu magnata J. P. Morgana, koja je u prevozu putnika vodila trku sa u to doba sve većom konkurencijom. Titanik je brod iz serije koja predstavlja zenit upotrebe parnih mašina u pomorskom transportu. Sa idejom da se poveća broj putnika na uštrb brzine koju su nudile druge kompanije kao svoju prednost, “White Star Line” je u seriji Olimpik izgradio tri gigantska broda, a pored Titanika u ovu klasu spadaju RMS Olimpik i RMS Britanik..
Od samog početka, priča o Titaniku nosi jaku socijalnu komponentu. Na njemu su tokom njegove prve i jedine plovidbe putovali neki od najbogatijih ljudi na svetu tog doba. Između ostalih, milioneri Džon Jakob Astor, Bendžamin Gugenhajm i Isidor Štraus. Dok su na gornjim od 11 paluba Titanika boravili najveći industrijski magnati, u drugoj i trećoj klasi su okean prelazili ubedljivo najsiromašniji emigranti iz Irske, Norveške i drugih delova Evrope, tragajući za srećom u Njujorku, gradu nade. Na kraju, priču o socijalnom udesu je začinio i selektivni način spasavanja, koji je osim po geslu “prvo žene i deca” sprovođen i logikom “prvo bogati po siromašni”, što je dovelo do toga da nastrada mnogo više putnika u trećoj (24 odsto preživelih) nego u prvoj klasi (62 odsto preživelih).
Titanik je isplovio iz Sauthemptona u Engleskoj 10. aprila 1912, da bi istog dana u Šerburu u Francuskoj pristao i ukrcao putnike. Dan kasnije, 11. aprila, pristao je i u Irskoj, u luci Kvinstaun, a potom je zaplovio na višednevnu plovidbu ka Halifaksu i na kraju ka Njujorku u Americi. Ploveći ledenim, ali kristalno mirnim severnim Atlantikom, proveo je pet bezbrižnih dana na otvorenom okeanu. U noći između 14. i 15. aprila, oko 23 časa, more je i dalje bilo mirno, mada hladno, a većina putnika već je spavala. Kada se sa palube začulo: “Ledeni breg tačno ispred!”, komanda je naglo promenila kurs kretanja broda. No, za manevrisanje je trebalo nešto vremena, a već je bilo prekasno. Četiri sata kasnije, nakon drame koja će biti prepričavana pun vek, RMS „Titanik“ je potonuo u vodeni ambis dubok 3784 metara. Fotografija ledenog brega za kog se sumnja da je upravo on krivac za potonuće čuvenog broda „Titanik“ pojavila se nakon 108 godina od katastrofe.
Crno-bela fotografija je navodno slučajno napravljena dva dana pre potonuća i snimio ju je kapetan broda koji je tada prolazio Atlantikom. Kapetan V.Vud koji je bio član posade SS Etonian je navodno zapisao i koordinate koje su bile gotovo iste onima gde je potonuo Titanik 40 časova kasnije, prenosi ladbibl. Com. Vud je fotografiju razvio tek kad je stigao u Njujork i poslao je svom pradedi zajedno sa pismom u kom navodi da je to ledeni breg u koji je udario Titanik. Iako je međutim, datirao fotografiju na 1913. godinu, nakon potonuća, pismo je poslato u aprilu 1912. godine. Fotografija sante leda, koju je jedan od putnika snimio nakon što se brod sudario s njom, prodata je za 29.000 evra iako njena autentičnost nije potvrđena. Procenjuje se da je te noći sa Titanikom nestalo 1.517 ljudi, a spaseno je 706 putnika, najvećim delom iz prve klase, a u najmanjem broju posada broda.
Olupina putničkog broda „Titanik“, koja više od 100 godina leži na dnu Atlantskog okeana, je pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih Nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESKO. Godine1912. su snimljena čak dva nema filma – u jednom od njih je glumila i Doroti Gibson koja je mesec dana ranije zaista i preživela potonuće Titanika. U međuvremenu je napisano na hiljade knjiga i napravljeno mnoštvo pozorišnih predstava i filmova o potonuću Titanika, a na okruglu 100 godišnjicu tragedije u bioskope je došao i film Džejmsa Kamerona iz 1997. u trodimenzionalnoj tehnici.
Mit Titanika neće tako skoro nestati zato i jer se uvek iznova pojavljuju nove teorije i priče o tome što je on u stvari nosio u svojoj utrobi. Da li je tu bilo nekog neprijavljenog blaga? Ili je Titanik potonuo jer se zapravo htela ubrati premija od osiguravajućih društava? A možda je on nosio nešto što nije smelo da dođe u Ameriku?
