Ubeđeni i nepopravljivi Rusofili, čini se tvrđi i od onih koji su četrdeset i osme prkosno ostavljali Staljinove slike na zidu po cenu “godišnjeg odmora” na Golom otoku, sigurni su da se Srbija mora okrenuti, kako veruju, pravoslavnom caru Putinu i da bi njegova pobeda na frontu u Ukrajini donela i nama regionalnu benefit.
No, da li je to baš tako i ima li u tome istine?
Po tom scenariju, ukoliko bi Crvena armija umarširala nekim čudom u Kijev, tu tvrđavu pod NATO kišobranom, u roku od par dana bi se i naša trobojka zavijorila ne samo u Prizrenu, već veoma verovatno i u Kninu, a i blizu Sarajeva, dok je o Podgorici suvišno i govoriti.
Euforija se, međutim, najlakše i najefikasnije trezni činjenicama: možda će neko reći da je to što je Rusija prva priznala nezavisnu Hrvatsku posledica pijanog diktata Staljina, možda će neko reći da je bombastično zauzimanje, pa povlačenje sa prištinskog aerodroma posledica nedovoljno oporavljenosti Imperije, ali stvari ne stoje baš kao u fantazijama onih koji su opsednuti carskom prirodom Moskve.
Pre svega, Rusija ne samo da trenutno ne može, usled nekompetentnog komandnog lanca, birokratskih prepreka i otpora NATO sile da zauzme Kijev, nego to i ne želi: želi da otme ono što njoj pripada i da malu pobedu proglasi za veliku, da završi sukob koji ne odgovora nikome osim trgovcima smrti.
Sve i kada bi se to desilo, Putin, za razliku od Rusofila, misli prvenstveno o svojoj, a ne o tuđoj kući i ne pada mu napamet da ulazi u sulude avanture, a zarad izmišljenog bratskog odnosa: teško da će divizije iz okoline Harkova zaigrati u okolini Prizrena, po cenu Trećeg svetskog rata.
Njega, kao i svakog imperatora, zanima samo interes, a isamoubistvo, po cenu da bude ubijen i neprijatelj, nije interes.
Zato se strateško prijateljstvo, osim na sponzorstvo Gasxproma Zvezdi, može svesti isključivo na ono: pa, dobro, ako ništa drugo, nisu nas bombardovali, a i bolji je Dostojevski od politike transrodnosti.
Jedino je Vučićevo hodanje po užarenoj zici u ludom vremenu ispravno i pravilno – sve drugo je samoubistvo, bez obzira na koju se stranu pada. Ako padnemo na glavu sa istočne, bliže nam i draže strane žice, to ne znači da nas glava neće boleti. Naprotiv.
Tomo Lovreković
Foto: Tass