Niz intelektualaca, nacionalnih radnika, populista, iskrenih ljudi, ma čitav jedan korpus, već decenijama, pokušavaju da razbiju duboko ukorenjenu jugoslovenštinu, njene mitove i opasnu, a vešto prikrivenu antisrpsku prirodu. Za sve to vreme, čini se, u misiji razbijanja “moglo se spavati na klupi”, “jebao nas onaj ko nas posvađa” i “bravo komšije” matrice, napredovali su taman koliko i Ukrajina u kontraofazivi – po koji pedalj.
A, onda je jedan dečko, sa svega dve reči, uradio mnogo više nego oni svi zajedno – bilo je dovoljno da se Aleksa Avramović popne na onaj balkon i kaže “slava Bogu”, pa da, kako neko primeti u šali, svi bageri samoinicijativno sa beogradskih gradilišta krenu ka Kući cveća.
Šokirani autošovinisti i petokrakaši, već danima kmeče ne samo zbog ove rečenice, već i jer je u samom dočeku košarkaša umesto “igra rokenrol cela Jugoslavija” odzvanjalo “veseli se srpski rode” – i ne samo da je odzvanjalo, već je euforično, jednoglasno, pevano iz desetine hiljada iskrenih grla.
Aleksino dostignuće, svakako je putokaz za dalje delovanje u ovoj oblasti jer, da se vratimo na analogiju sa uvoda, oni koji bi za svakog sa nacionalnom svešću našli mesto na nekom novom Golom otoku, ukopani su i ukorenjeni, a rovovi i minska polja jači su im nego ona na Surovkinovoj liniji.
Teško je priznati, pogotovo starim i sujetnima, da je Avramović na ovom polju uradio više nego Matija Bećković, da je, recimo Beogradski sindikat ili Danica Crnogorčević zaslužnija od jednog velikog Ekmečića, da su Srbi za Srbe ili Gujon postigli više od Šešelja, Vuka sa starta devedesetih i svih drugih nacionalnih političkih prvaka zajedno.
U čemu je štos? U vremenu i u pristupu. Konačno se ukapiralo da dve reči iz srca pred narodom vrede više nego dvesto hiljada reči na dosadnoj akademskoj tribini; da nije bitno koliko obimne, argumentovane i teške knjige na ovu temu imaju stranica, već koliko viralni snimci na mrežama imaju pregleda; da jedna lepa Danica sa pevljivim refrenom ili projekcija Dare pre izlaska, vrede mnogo više od promišljanja sedih glava, deklaracija i memoranduma.
Nove generacije, dakle, na talasu Aleksinih reči, ali i raznih instagrama, tiktokova i pratećih alata, na putu su da proizvedu ono što je od Lekine sahrane pa do danas poželjno, ali neizvodljivo: kulturnu i ideološku revoluciju u svesti naroda.
I šta reći, nego, veseli se srpski rode. Slava Bogu!
Piše: Tomo Lovreković
FOTO: ALEKSANDAR DIMITRIJEVIĆ/SPORTAL