KOSOVO (I)LI KOSOVA: Kosmet je i srpski i albanski. Ako to Albanci ne shvataju nije na nama da ih silom na to teramo, pogotovu ne danas i ne u ovakvim uslovima. To treba da bude posao medjunarodne zajednice
Foto: Luka Mičeta u razgovoru sa generalom Savom Drljevićem
Kriza na Kosovu i Metohiji poprimila je katastroficne razmere.
Svi politicki akteri nisu jos u stanju da postignu političko resenje. Sukobi izmedju OVK i policije svakim danom samo uvećavaju broj žrtava.
U takvoj političkoj konstelaciji Srpski pokret obnove je zatražio da se proglasi vanredno stanje na onom delu državne teritorije koju su zaposeli teroristi.
U saopštenju SPO-a se, pored ostalog, kaže:
„Mere koje proističu iz vanrednog stanja moraju se precizno i strogo ograničiti u teritorijalnom pogledu, tako da se na Kosovu i Metohiji, izvan područja koja su zaposeli teroristi, nesmetano odvijaju privredni, politički i javni život.“
Nije važno, smatra dr Zorica Radović, viši naučni saradnik Instituta za evropske studije, „da li je inicijativa SPO-a autonomni potez ove stranke ili probni balon režima, već pažnju zaslužuje sama ideja o uvodjenju vanrednog stanja“.
Kada se danas govori o vanrednom stanju na Kosovu i Metohiji treba reći da je na tom delu Srbije vec duže vreme odredjena vrsta vanrednog stanja. Naime, tamo već godinama nije bilo pokrajinskih izbora i Kosmetom vladaju detaširani organi, odnosno organi koje imenuje vlada Srbije.
S druge strane, kako ukazuje dr Zorica Radović, osnovano se može pretpostaviti da „ovaj režim na Kosovu primenjuje mere koje se podrazumevaju u slucaju postojanja vanrednog stanja“.
Zavodjenje vanrednog stanja i de iure pokreće tri krucijalna pitanja kosmetskog problema.
Prvo, od 1945. godine naovamo represivnim merama problem se nije mogao istinski rešiti vec se samo zataškavao, da bi ubrzo opet iskrsavao u još traumatičnijim oblicima.
Drugo, vanredno stanje bi, gotovo je izvesno, pogoršalo odnose sa Crnom Gorom i još više destabilizovalo iovako rovitu Federaciju.
Treće, vanredno stanje podrazumeva zavodjenje antidemokratskih mera koje svet ne bi tolerisao i u situaciji u kojoj se nalazimo to bi samo otežalo našu ponovnu integraciju u svetske organizacije i institucije.
Uz sve ovo potrebno je reći da je oslobodjenje od romantičarsko-epskih modela i retorike kao i trezveno sagledavanje situacije via facti nužan preduslov pristupa kosmetskom problemu.
Kada su se krajem novembra 1944. godine poslednje nemačke jedinice iz grupacije generala Lera povukle sa Kosova i Metohije, albanske formacije nastavile su borbu.
Nemački Operativni stab iz Kosovske Mitrovice obaveštava nadredjenu komandu 12. novembra 1944. godine:
„Nacionalno albansko vodjstvo obećalo je da će nastaviti borbu po odlasku nemačkih snaga.“
Početkom sledeće godine, tačnije 8. februara 1945. Josip Broz Tito uveo je Vojnu upravu na Kosovu i Metohiji. Komandant je bio pukovnik, kasnije i general, Savo Drljević.
U intervjuu koji je dao potpisniku ovih redova 1986. godine, na pitanje šta su bili albanski ciljevi i šta je znacila vojna uprava te kako je Tito obrazložio njeno zavodjenje, general Drljević je rekao:
„Glavni cilj vojne pobune bio je da se ostvari program Druge prizrenske lige tj. da se onemogući stvaranje socijalističkog poretka na Kosmetu i da se Kosovo i Metohija prikljuce budućoj tzv. Velikoj Albaniji.
Zavodjenje Vojne uprave znacilo je da nova Jugoslavija nije priznala komadanje Jugoslavije kao države… i da ce ona svim sredstvima, uključujući i vojna, braniti svoj teritorijalni integritet.“
Sustina Titove ocene dogadjaja na Kosmetu 1945. godine, svedočio je general Drljevic, pored ostalog, bila je: „da ima preko 20 000 pobunjenika; da je cilj pobune izdvajanje Kosmeta iz okvira Jugoslavije i stvaranje tzv. Velike Albanije.“
Na slamanju ove albanske vojne pobune bilo je angažovano preko 40.000 partizana, odnosno četiri, skoro pet divizija.
U bojevima do 21. februara kada je likvidirano jezgro pobune (Šaban Poluža, Mehmed Gradica) partizanske jedinice su imale 700 poginulih i više od 1.300 ranjenih. Gubici Albanaca koji su bili neuporedivo veći, nisu zabeleženi.
Krajem juna 1945. Vojna uprava je prestala da postoji.
Tako je Tito na prijemu Sveslovenskog komiteta u Moskvi 1946. mogao da kaze:
„Velika staljinska epoha jeste epoha pravilnog rješavanja nacionalnog pitanja.“
Medjutim, staljinističkim metodama nije bilo moguće resiti ništa, a naročito ne nacionalno pitanje. Vojna uprava nije imala nameru niti je mogla da pronikne u suštinu albanskog problema na Kosmetu i da iznadje dugoročno rešenje ovog balkanskog Gordijevog čvora.
Ozbiljni problemi na Kosovu i Metohiji eskaliraće ponovo 1968. godine. Maja te godine na 14. sednici CK SKS istupio je Dobrica Ćosić konstatujuci da su „osećanje povredjenog nacionalnog dostojanstva i nekakav sveopšti gnev, obuzeli široke slojeve srpskog naroda“. Ćosic je tada upozorio: „Ne možemo više da znamo koliko se u Srbiji raširilo uverenje o zaoštravanju odnosa izmedju Šiptara i Srba, o osećanju ugroženosti kod Srba i Crnogoraca, o pritiscima za iseljavanje, o sistematskom potiskivanju sa rukovodećih mesta Srba i Crnogoraca.“
Taj govor odjeknuo je kao bomba u tisšini partijskog monolita. Dobrica Ćosić je ekskomuniciran.
Trideset godina kasnije, osvrćući se na taj period, Mirko Tepavac, tadašnji visoki funkcioner SKJ, u intervjuu Aleksandru Nenadoviću ce reći:
„U nevolji je, i tada, kao i kasnije, više bio albanski nego srpski narod na Kosovu. I tada i kasnije bilo je neuporedivo teže biti Albanac u Srbiji, nego Srbin na Kosovu…
Oni koji vole da odu u prošlost po svoje argumente, lako zaborave šta je bilo juče. Svi smo već zaboravili – sem Albanaca, razume se – nasilnu mobilizaciju za Sremski front 1944; masovno streljanje i gušenje u zatvorskoj barutani nekoliko stotina albanskih mladića zbog pobune nekolicine njih; raciju za oduzimanje oružja (samo od Albanaca); zabranu nošenja zara i feredže.“
Treba podsetiti ovom prilikom i na vrlo ilustrativan deo govora Aleksandra Rankovića na osnivačkom kongresu KP Srbije početkom maja 1945. godine.
Ranković je tada, pored ostalog, rekao:
„Prilikom sprovodjenja jednog broja Šiptara za formiranje jedinica IV Armije… jedan Šiptar se naljutio na jednog sprovodnika, skinuo pušku i ubio ga… Ali naši drugovi hteli su da primene represalije, hteli su da streljaju 40 Šiptara za jednog ubijenog borca. Izbile su bune. Neki Šiptari su počeli da bacaju bombe. To je bilo, možda, nekoliko bombi. A nasi rukovodioci otvorili su vatru i ubili 300 Šiptara… Drugi slučaj, koji je opet posledica birokratizma i zločinačke besvesnosti, jeste da su neki Šiptari iz tog transporta, smešteni u prostorijama gde je ranije bio neki magacin, neka barutana. Tu je ugušeno 130 ljudi.“
Prividni mir na Kosmetu kontrolisan moćnim državnim aparatom i strahom od represija u uslovima partijskog monizma bio je samo vrh ledenog brega koji je u dubinama krio strahovite tenzije i probleme. No, država koja je „rešila nacionalno pitanje“ držala je to pod tepihom.
Ubrzo posle Titove smrti izbili su nemiri na Kosovu i Metohiji. SFRJ je od 2. do 8. aprila 1981. zavela na Kosmetu vanredno stanje.
Dnašnja situacija transparentno pokazuje da se takvim merama ništa nije postiglo. Naprotiv, situacija je gora.
Pre nego što će doći do ovogodišnjih nemira Mirko Tepavac će mudro upozoriti:
„Današnji prividni mir na Kosovu zaklanja činjenicu da je do bezizlaza doveden ovaj najurgentniji srpski nacionalni i državni problem… Rešavaće se, očigledno, pod sve težim uslovima, sa sve manjim izgledima za podnošljivu soluciju, kako za Albance tako i za Srbe, i to ne samo na Kosovu. Inercija vodi u dramatičniji sukob. Produžena inercija – u oružani. Neće li ovog puta redosled biti fatalan – prvo sukob, pa onda bilo kakvo rešenje? Kosovo se ne može oduzeti Albancima. Sada je samo još moguće da bude nepovratno oduzeto Srbima.“
Upravo u iščekivanju „bilo kakvog rešenja“ SPO je zatražio uvodjenje vanrednog stanja na Kosovu i Metohiji iako ono, kako smo videli, nije donosilo nikakve dugoročne rezultate, niti je bilo pravo rešenje za ovaj komplikovani i višeslojni problem, opterećen vekovnim naslagama istorijske, kulturološke, nacionalne, mitske, religiozne i svakovrsne raznolikosti dvaju naroda na Kosmetu.
Drugi, ne manje bitan segment loših posledica uvodjenja vanrednog stanja na Kosovu i Metohiji jeste pogoršanje ionako loših odnosa na relaciji Podgorica – Beograd.
Visoki funkcioner Demorkatske partije socijalista Crne Gore Miodrag Vuković je rekao da je inicijativa SPO-a porazna jer govori o tome da „Srbija nema demokratskih kapaciteta da, umjesto radikalnih i militantnih varijanti, ponudi demokratsko rješenje za Kosovo“, dodajuci vrlo eksplicitno da „Crna Gora nije bila, niti je sada za uvodjenje vanrednog stanja na Kosovu.“
Vukovic je vrlo precizno definisao problem sa uvodjenjem vanrednog stanja:
„Ako bi se time bavila Skupstina SRJ, postavilo bi se pitanje: koji sastav te Skupstine? Ukoliko bi to bio stari sastav, sa privatnim licima, takozvana savezna vlada, sa takozvanim predsednikom, dakle članovi SNP, oni bi brzo izglasali uvodjenje vanrednog stanja, ali bi to bio i kraj Jugoslavije, jer bi to uradili bez Crne Gore.“
S druge strane, napominje Vuković: „Ako bi, pak, pozvali novu crnogorsku delegaciju u Veću republika, onda bi se po zvaničnu vlast otvorio jedan dosta rizičan front, jer bi crnogorska delegacija prvo propitala razloge za takvu inicijativu i tražila odgovornost svih implementiranih u kosovsku krizu.“
Kada se ovome doda da je Vukašin Maraš, ministar unutrašnjih poslova Crne Gore odbio zahtev Miloševića, kako je izvestiо BBC, da pripadnici MUP-a Crne Gore budu upućeni na Kosovo i Metohiju, slika unutrašnjih političkih odnosa postaje komplikovanija ali jasnija.
Dakle, stiče se utisak da bi uvodjenje vanrednog stanja samo pogoršalo dramatično zaoštrene unutrašnje tenzije u Jugoslaviji.
Treći, možda ključni element priče o uvodjenju vanrdnog stanja jeste pitanje: šta de facto znači vanredno stanje?
Kada se uvede vanredno stanje to znači da država na teritoriji gde ga uvodi može suspendovati odredjena jemstva ljudske sigurnosti i sloboda.
Po saveznom Ustavu uvodjenjem vanrednog stanja policija može stavljati u pritvor ljude bez odobrenja suda (clan 24), može ograničiti slobodu kretanja (clan 30), suspendovati pravo na nepovredivost stana (clan 31), ukinuti tajnost pisama i prisluškivati telefone (clan 32), ukinuti zaštitu podataka o ličnosti i privatnosti (clan 33), može uvesti cenzuru i zabranjivati novine bez sudske odluke (clan 36), ukinuti pravo na ispravku (odgovor) u novinama (clan 37), slobodu javnog istupanja (clan 39), slobodu zbora i mirnog okupljanja (član 40) kao i slobodu politickog i sindikalnog udruživanja, odnosno političke partije (član 41)…
Iako se ove zabrane u uslovima vanrednog stanja mogu selektivno primenjivati, ne treba biti posebno upućen u našu situaciju da bi se moglo zamisliti kako bi svet reagovao na bilo koju od navedenih suspenzija. Bilo bi to pogubno.
Svakako, svemu ovome treba dodati i rezultate istraživanja novosadske agencije SCAN.
Ova agencija je izvršila terensko istraživanje 2.200 stanovnika Jugoslavije bez Kosova i Metohije u 90 mesta iz 52 opštine. Po rezutlatima samo jedna trećina anketiranih se zalagala za represivne metode.
Treba podsetiti pesnike i slične zagovornike represivnih rešenja da to podrazumeva, pre svega, njihov odlazak na Kosovo i Metohiju i njihov ostanak u rovovima, kako je to nekada učinio konzul Milan Rakic kada je napustio diplomatsku sluzbu i stao u stroj Vojvode Vuka.
Mladen St. Djuričić je zabelezio Rakićeve reči:
“Nisam primetio otkud izadje mlad oficir sa isukanom sabljom. Stade pred komandanta, pozdravi, raportira nešto, pa se okrete stroju. Diže sablju i poče gromko: Na Gazi-Mestanu, od Milana Rakića… Više osetih, no što videh, kad se neko odvoji iz moje jdinice i, u trku, stiže pred komandanta: Gospodine pukovniče, taj koji je ispevao ovu pesmu ovde je sa nama… Evo ga pozadi, s bombama… u odredu Vojvode Vuka! I odmah odjeknu komandantov glas: – Dobrovoljac Rakić napred!”
Bilo je to oktobra 1912. godine.
Bogdan Popović ce napisati:
“Takav je to bio čovek… kod koga su posle reči dolazila dela, posle pesme Na Gazi-Mestanu odlazak u dobrovoljce.”
To da danas na Kosmetu ginu golobradi i neobučeni mladići, dok zagovornici odbrane Kosmeta iz Knez-Mihailove i sa stranačkih televizija šire „patriotizam“, jeste jeftina stranačka demagogija koja je ovih godina u ovoj zemlji doživela definitivan krah.
Danas se silom ništa ne može postići.
Na to nas je podsetio i zamenik ministra inostranih poslova Rusije Nikolaj Afanasijevski kada je nedavno posle razgovora sa Rugovom rekao da je neophodan momentalni prekid neprijateljstava te da „nije moguće vojno rešenje problema Kosova i da je jedini način momentalno obnavljanje pregovora o političkom mirnom rešenju problema Kosova.“
Saopštenje predsednika Zapadnoevropske unije Marija de Puiga da ce silom naterati i jedne i druge na političko rešavanje problema više je nego alarmantno za ljude zdravog razuma, političare pre svega.
Krajnje je, dakle, vreme da se sa Albancima sedne za pregovarački sto, rasprave svi problemi i pronadju modusi zajedničkog života, ma koliko to trajalo.
Kosmet je i srpski i albanski. Ako to Albanci ne shvataju nije na nama da ih silom na to teramo, pogotovu ne danas i ne u ovakvim uslovima. To treba da bude posao medjunarodne zajednice.
NIN, br. 2485, 13. avgust 1998.