Maček: Najuticajniji hrvatski političar Kraljevine Jugoslavije: Zagrebački prijatelj kneza Pavla

Vladko Maček se u jesen 1941. godine našao zatočen u koncentracionom logoru Jasenovac. Nekoliko meseci proveo je u potpuno zamračenoj prostoriji, bez kontakta sa spoljnim svetom, ako se izuzmu ustaški stražari i Ljubo Miloš, jedan od najvećih ustaških zločinaca. „Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku“, reči su Ljube Miloša koje navodi Vladko Maček u svojim memoarima naslovljenim U borbi za slobodu, koje je prvi put u našoj zemlji upravo objavila Akademska knjiga.

„Iako nisam mogao iz svoje sobe ništa vidjeti, bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati“, piše Maček o  danima provedenim u Jasenovcu. „Morao sam slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava. U samim pak mojim prostorijama nalazio sam se danju i noću u društvu najmanje barem dvojice ustaša, ne izlazeći nikuda iz tih dviju soba.“

Mešovito poreklo

Vladko Maček je rođen 20. jula 1879. u Jastrebarskom. Na krštenju je dobio ime Vladimir, ali je nadimak Vladko (često se sreće pogrešan oblik Vlatko), koji mu je dala majka, koristio kao zvanično ime u privatnom i javnom životu. Njegov otac Ivan Maček, poreklom Slovenac iz okoline Celja, u Hrvatsku je došao nakon studija u Gracu, dobivši mesto građevinskog inženjera. Stupio je u brak sa Idom Matasović, kćerkom austrijskog oficira. Mačekova baba sa majčine strane bila je potomak poljskog plemstva.

Mačekovo mešovito poreklo, „sa manjkom hrvatske krvi“, kako se navodilo u ekstremističkim krugovima, često je bilo oružje za njegove političke protivnike. Josip Vaništa, poznati hrvatski slikar i jedan od najbližih prijatelja Miroslava Krleže, u knjizi Skizzenbuch 1932–2010. Iza otvorenih vrata, ovako je preneo Krležinu opasku o Mačekovom poreklu: „Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja koji su se pohrvatili, nešto najgore.“

Kako svedoči u memoarskim zapisima, pitanje nacionalne pripadnosti postalo je za Mačeka tema tek u kasnom detinjstvu. Rano detinjstvo provodi u okrilju austrougarske administrativne kaste „kuferaša“. Svog oca se sećao kao praktičnog čoveka, zainteresovanog u prvom redu za svoj posao gradnje i održavanje puteva i mostova. S druge strane, njegova majka je težila nečem većem, gajeći nadu da će se njena deca proslaviti, kako Maček svedoči.

Imao je deset godina kada se porodica preselila u Zagreb, gde je njegov otac dobio novu službu. Nakon završene osnovne škole, Maček je upisao gimnaziju i u njoj prvi put direktno došao u dodir sa uzavrelom nacionalno-političkom situacijom tog vremena i te sredine, koju je tada najvećim delom određivao antagonizam između Mađara i Hrvata.

Nacionalno i političko buđenje

Slom neodrživog autokratskog režima Habsburške monarhije ozvaničen je Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine, čime je rešen sukob Mađara i Austrijanaca. Ostalo je otvoreno pitanje oblasti koje su većinski naseljavali slovenski narodi, naročito na području današnje Hrvatske. Hrvatsko-ugarskom nagodbom sledeće, 1868. godine, i stvaranjem Kraljevine Hrvatska i Slavonija nominalno se krenulo u rešavanje problema, ali prilično ograničena prava ove kraljevine – ona je bila deo Kraljevine Ugarske – doveli su do turbulentnih decenija borbe Hrvata za nacionalnu samosvojnost i autonomiju, naročito u vreme dvadesetogodišnje represivne vladavine hrvatskog bana Karolja Kuen-Hedervarija, od 1883. do 1903. godine.

Pored Hrvata, i brojna srpska zajednica (po zvaničnom popisu u Kraljevini Hrvatska i Slavonija živelo je 653.184 pravoslavaca, što je činilo 25 odsto stanovništva) borila se za svoja prava. Srbi su neretko, zbog specifičnih razloga, u toj borbi stajali na ugarskoj strani, što je izazvalo i prva srpska-hrvatska trvenja.

Krajem 19. veka užarenost hrvatsko-ugarskih odnosa je bila tolika da je dovodila i do sukoba na ulicama. Posebno burna je bila 1895. godina. Prilikom posete cara Franca Jozefa Zagrebu, koji je došao na svečano otvaranje Hrvatskog narodnog kazališta, umesto slavljenja monarhije hrvatski studenti su pred carem skinuli mađarsku zastavu i spalili je ispod spomenika banu Jelačiću. Demonstracije su nasilno ugušene, uhapšeno je preko 60 studenata i aktivista, među kojima je bio i Stjepan Radić.

Tim događajima je prisustvovao šesnaestogodišnji Vladko Maček, koji je bio posebno fasciniran Radićevim hladnokrvnim držanjem i odbranom na sudu. Nije dugo prošlo do njihovog sudbonosnog susreta.

Pored odluke da školovanje nastavi na Pravnom fakultetu, Maček je u 18 godini odlučio da svoj budući život posveti borbi za nacionalna i seljačka prava, prilično ogorčen dvostrukom podređenošću – ekonomskom i političkom. U svojim memoarima to obrazlaže rečima:

„Ipak bi bilo krivo misliti da je samo taj ekonomski razlog bio povod za rođenje seljačkog pokreta i osnutak Hrvatske seljačke stranke. Bilo je tu još i nešto drugo, osim gospodarskih nedaća, što je seljaštvo i te kako teško osjećalo, a to je bila socijalna zapostavljenost. Kada je naime bilo ukinuto kmetstvo, ostali su dotadanji gospodari bez besplatne radne snage, te im nije preostalo drugo nego da postanu činovnici, upravnici i suci. U razvojačenoj pak Vojnoj krajini ostali su i nadalje dotadanji oficiri kao civilni upravnici. I jedni i drugi zadržali su svoj prijašnji prezir, jedni prema bivšim svojim kmetovima, a drugi prema svojim bivšim podređenim ‘graničarima’.“

Stvaranje Hrvatske seljačke stranke

Maček se direktno uključio u politički život nakon upoznavanja sa braćom Stjepanom i Antunom Radićem. Oni su 1904. osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS), a Maček je vrlo brzo postao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 1906. godine izabran je za člana glavnog odbora stranke i njenog predstavnika u krapinskom i zelinskom kraju. Te godine je učestvovao i u osnivanju stranačke štamparije koja je bila jedno od njenih propagandnih oružja.

Iako je doktorirao na studijama prava 1903. godine, radeći docnije u sudskoj službi, naposletku kao advokat, kako sâm govori, za njega je advokatska karijera bila samo način za preživljavanje. Neće se to promeniti ni kada je 1908. otvorio advokatsku kancelariju u gradiću Sveti Ivan Zelina.

Uoči izbora za hrvatski Sabor 1906. godine, hrvatska Stranka prava na čelu s Franom Supilom je zajedno sa Srpskom samostalnom strankom Svetozara Pribićevićeva formirala Hrvatsko-srpsku koaliciju. Ova koalicija, koja je okupljala još neke manje stranke i osvojila većinu na izborima, pored ostalog zalagala se za stvaranje šire južnoslovenske zajednice, i kao takva bila trn u oku i Beča i Pešte i italijanskih iredentista u Dalmaciji. Zbog toga je 1909. usledio montirani Veleizdajnički proces u Zagrebu protiv 53 člana Srpske samostalne stranke, koji su osuđeni na ukupno 173 godine robije, ali pošto je Koalicija potom sklopila sporazum sa ugarskim vlastima, a Supilo istupio uz nje, sledeće godine su pomilovani.

Maček je u to vreme aktivista mlade Hrvatske pučke seljačke stranke. Narednih nekoliko godina obilazi Hrvatsku, pokušavajući da podigne seljaštvo, dotad prilično nevidljivi, iako najbrojniji društveni sloj. Ideološka osnova HPSS-a sadržala je tri komponente: borbu za nacionalna prava, demokratizaciju (davanje prava glasa seljaštvu, ali i pravo na slobodnu misao) i socijalnu pravdu.

Pred strankom, kako se isprva činilo, nije bila svetla budućnost. Na prvim izborima na koje je izašla, 1906. godine, nije osvojila nijedan mandat, na sledećim samo tri, od kojih će jedno po prvi put osvojiti Stjepan Radić. Toliko će ih osvojiti i na poslednjim izborima uoči Prvog svetskog rata. Vladko Maček se ispred HPSS-a triput kandidovao – 1910, 1911. i 1913. godine – ali nijednom nije uspeo da pobedi u svom okrugu.

Na srpskom ratištu i u Albaniji

Po izbijanju Prvog svetskog rata u austrougarsku vojsku regrutovan je i Vladko Maček. Stav njegove stranke o budućnosti monarhije najbolje ilustruju reči Stjepana Radića iz 1914: „Pobjeda Austro-Ugarske u savezu s Njemačkom cara Vilima, bila bi katastrofa za sve narode Austro-Ugarske, izuzev Nijemce i Mađare. Rasap Austro-Ugarske pak bila bi katastrofa za sve narode Monarhije, uključivši čak i Nijemce i Mađare.“

Sličnog stava je bio i Maček koji do kraja života nije krio žal zbog propasti dvojne monarhije.

Na  početku rata, u vreme prvih ratnih dejstava, Maček je raspoređen kao austrougarski oficir na sremskoj obali Save. Glavnina hrvatskih snaga, uključujući i njega samoga, kako u memoarima tvrdi, nije bila preterano oduševljena ratom sa Srbijom. To ilustruje sledećom ratnom slikom:

„Skočio sam dakle u rov i gledao odanle preko Save, gdje se nalazila slična srpska poljska straža. Izašao je iz rova jedan srpski vojnik, spustio se do vode i počeo nekom posudom grabiti vodu. Moj zastavnik, vidjevši to, gurne jednog vojnika o rame, pokaže mu prstom na drugu obalu i reče: ‘Eto vidiš, pucaj!’ Vojnik brzom kretnjom baci pušku na spremno, no nakon nišanjenja od jedne sekunde spusti pušku, pogleda zastavnika i rekne: ‘Gospon zastavnik, a morti ima i on četvero dece kak i ja?’ Kao zapovjednik satnije trebao sam tog čovjeka odmah staviti pred ratni sud. No samo sam pogledao zastavnika. Razumjeli smo se da više vrijedi seljačka čovječnost nego najdublje političko ili nacionalno uvjerenje jednog inteligenta.“

Učestvovao je u okršajima sa srpskom vojskom tokom Sremske ofanzive 1914. godine, kada su pod pritiskom savezničkih sila srpske snage u septembru prešle Savu i započele borbe u kojima je poginulo 6.500 vojnika. Kasnije je, kao deo Poćorekovih snaga, krenuo u Srbiju. Prilikom prelaska reke ranjen je u nogu i prebačen na lečenje u Novi Sad, izbegavši tako da učestvuje u Kolubarskoj bici.

Njegov relativno kratkotrajni boravak na ratištu u Srbiji dvadesetak godina kasnije poslužio je stranci Milana Stojadinovića, koja je štampala letke u kojima je indirektno optuživan za ratne zločine nad Srbima počinjene u Mačvi 1914. godine, iako Maček nije bio u tim jedinicama niti na tom mestu.

Nakon bolničkog oporavka otpušten je iz vojske i poslat u rezervu. Godine 1915. učestvovao je kao civil u utvrđivanju Budimpešte, da bi sledeće godine bio poslat u okupiranu Albaniju, gde je dobio zadatak da nadzire izgradnju puta od Lješa do Skadra. Ove austrougarske snage, zaboravljene od Vrhovne komande, tavorile su u Albaniji nekoliko meseci. Poslednje mesece rata je proveo kao zapovednik bataljona na italijanskom frontu. Demoralisana vojska počela je da se raspada znatno pre zvaničnog poraza monarhije. Iako je i sam shvatao da je Austrougarskoj došao kraj, činilo se da to ne može u potpunosti da pojmi.

Protivnik nove države

Nasuprot stavovima Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, Mačekova Hrvatska seljačka stranka je zauzela negativni stav prema stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kamen spoticanja je bila priroda nove države. Nasuprot centralističkom uređenju Kraljevine SHS, Mačekova stranka je težila federalizmu, ali i očuvanju hrvatske samosvojnosti, barem u onom obliku kakav joj je bio dat 1868. godine.

Drugi, još veći kamen spoticanja bio je stranački republikanizam. „Osim toga, seljaštvo je dajući u ratu najveći prinos u krvi, steklo (neću ulaziti u pitanje da li s pravom ili ne) uvjerenje da su carevi i kraljevi oni koji su krivi za ratove, pa se opredijelilo za republiku“, piše Maček u memoarima.

Decembra 1918. Stjepan Radić je odbio učešće u privremenoj Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, a njegova stranka izlazi sa idejom o stvaranju „Hrvatske neutralne seljačke republike“, za šta je navodno bilo skupljeno 260.000 potpisa. Tu peticiju je Maček trebao da odnese predstavnicima savezničkih sila tokom mirovne konferencije u Versaju, ali je to bilo osujećeno policijskom akcijom. Stjepan Radić je uhapšen, uskoro i Maček, pod optužbom za veleizdaju. Pošto je Stjepan Radić osuđen na dve godine robije, rukovođenje partijom, koje je promenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, povereno je Mačeku.

Iako je stranka učestvovala na prvim izborima i osvojila dobar deo glasova na području Hrvatske, postavši najjača hrvatska stranka u parlamentu, ona se oštro protivi Vidovdanskom ustavu donetom 1921, najvećim delom zbog brisanja tragova Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1868. godine. Uslediće politički rat sa radikalima Nikole Pašića koji će potrajati godinama.

Na izborima 1924. Hrvatska republikanska seljačka stranka osvaja 70 od ukupno 312 poslaničkih mesta. Iako su u gradskim centrima dominirali komunisti, u ruralnim krajevima na teritoriji današnje Hrvatske ova stranka je osvojila natpolovičnu većinu. Ipak, ovu izbornu pobedu stranka nije kapitalizovala. Doneta je odluka o bojkotu Narodne skupštine, a borba je nastavljena na ulicama.

Maček u tim godinama napreduje u stranačkoj nomenklaturi. Za potpredsednika stranke imenovan je dok je služio šestomesečnu zatvorsku kaznu. Sporadično se baveći advokaturom, sa kancelarijom u Zagrebu, više kao načinom da obezbedi materijalne uslove za život, on iz godine u godinu postaje sve poznatije političko ime. Politički uspon prati i promena na ličnom planu. Nakon razvoda sa prvom suprugom, ženi se 22 godina mlađom Marijom Jurak 1924, što će izazvati priličnu sablazan u zagrebačkim krugovima. U braku su dobili dvoje dece, Agnezu i Andreja.

Radićev odlazak u Mosku, privremeno primirje

Politička situacija se još više komplikuje nakon odlaska Stjepana Radića u Moskvu u julu 1924, gde je njegova stranka postala deo Seljačke internacionale, koja je delovala u okviru Komunističke internacionale. Po pojedinim izvorima, Staljin je polagao velike nade u Radića, verujući da je njegova snaga veća od mogućnosti Komunističke partije, koja je nakon Obzane i frakcijskih borbi prestala da bude značajan politički faktor u zemlji.

Radićev boravak u Moskvi je izazvao drastičnu reakciju tadašnje vlasti, koja je za njim raspisala poternicu, a Vlada Nacionalnog bloka, koja je branila centralistički Vidovdanski ustav i u kojoj je pored Pašićevih radikala sedeo i stari Radićev neprijatelj Svetozar Pribićević, rad je stranke zabranila. Po Radićevom povratku u zemlju, on je uhapšen i sproveden u zatvor. Uskoro je pritvoren u Zagrebu i Maček.

Do primirja je došlo u martu 1925. Pavle Radić, koji je menjao brata na čelu partije u vreme njegovog odsustva, izjavljuje da se stranka odriče republikanizma i prihvata dinastiju Karađorđević. Kako Viktor Novak piše u studiji Magnum Crimen: „Sedmogodišnji politički rat koji je vodio Stjepan Radić završava se u fazi kada napušta republikanizam i površinski separatizam, i prilazi unitarizmu i monarhizmu.“

S druge strane, Maček i vođstvo stranke, koja je sada promenila naziv u Hrvatska seljačka stranka, ovo vide samo kao taktički potez.

U svakom slučaju, dojučerašnji smrtni neprijatelji – radikali Nikole Pašića i Hrvatska seljačka stranka – sada postaju saveznici. Formira se nova Vlada Kraljevine SHS, iz koje ispada Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka, a ulazi Hrvatska seljačka stranka. Stjepan Radić postaje ministar prosvete, a Maček dobija položaj predsednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti.

Primirje je potrajalo manje od dve godine, nakon čega je Radićeva stranka otišla opet u opoziciju. Koalicija sa radikalima je puno koštala stranku, pa je ona na izborima 1927. značajno izgubila podršku birača.

Mačeka stiže i lična tragedija. Nakon tri godine braka, njegova supruga Marija je preminula 1927. godine.

Ubistvo Stjepana Radića

Politička situacija u Kraljevini je iz meseca u mesec postajala sve uzavrelija, pogotovo nakon što je sklopljena koalicija između nekadašnjih najvećih političkih protivnika, Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića i Radićeve Hrvatske seljačke stranke, zvanično nazvana Seljačko-demokratska koalicija.

Ironično, Svetozar Pribićević, koji je nekoliko godina ranije zabranio Radićevu stranku, sada je postao njegov najbliži saradnik.

Koalicija Pribićevića i Radića postala je dominantna politička opcija u zemlji, toliko da je – doduše, prilično nevoljno – kralj Aleksandar 1928. godine Radiću ponudio mesto predsednika vlade. Do toga ipak nije došlo usled opstrukcije Pašićevih radikala.

Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije žestoko udaraju na tadašnji režim, ukazujući na brojne korupcionaške afere, bogaćenja državnih službenika i političku torturu, ali i zapostavljanje „prečanskih“ krajeva, odnosno prekomerno zapošljavanje administrativnih i policijskih službenika sa područja Srbije u ovim krajevima.

Ovo nadgornjavanje političkih elita potrajalo je sve do poslednjih dana Kraljevine Jugoslavije. Svoj ekonomski izraz je zadobilo u spisu Ekonomska podloga hrvatskog pitanja Rudolfa Bićanića iz 1938, za koji je Maček napisao predgovor. Na njega je grupa beogradskih ekonomista i političara odgovorila knjigom Istina o ekonomskoj podlozi hrvatskog pitanja.

U jeku jedne od rasprava došlo je do tragedije koja je obeležila istoriju prve Jugoslavije. Puniša Račić, član Narodne radikalne stranke, u parlamentu je ubio poslanike Đuru Basaričeka i Pavla Radića i teško ranio Stjepana Radića. Maček u svojim memoarima ovako vidi taj trenutak:

„Govornica se nalazila točno pred klupama koje je bila zaposjela SDK, i gdje su u prvoj klupi sjedili slijeva nadesno dr Ivan Pernar, Ivan Granđa, Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Iz te činjenice, tj. što je predsjednik Perić Puniši Račiću ponudio riječ, makar je on već na nju rezignirao, i što ga je pozvao točno pred naše klupe, zaključujem i danas još da je Ninko Perić bio u taj napadaj, koji je bezuvjetno bio unaprijed smišljen, i upućen. Kad je Puniša Račić stupio na govornicu, izvukao je odmah iz džepa parabelum i poviknuo: ‘Tko se stavi između mene i Pernara, taj je mrtav!’ Ninko Perić zavikne: ‘Prekidam sjednicu’, i izleti gotovo trčeći iz dvorane. Ministar pravde Vujčić, koji je sjedio tik iza govornice, dignuo se i uhvatio Punišu Račića odotraga za desnu ruku u kojoj je držao parabelum, ali ga je Račić odbacio da je zaglavinjao, i u isti čas opalio hitac u Pernara, koji je sjedio točno pred njim na nekoliko koraka. Dr Pernar se bez riječi svalio izvan klupe. Kako sam sjedio u trećoj klupi točno iza Pernara (mjesto u drugoj klupi bilo je prazno), skočio sam bez pravog razmišljanja, ali očito po instinktu samoodržanja, naprijed i lijevo pred radikalske klupe, odakle sam vidio daljnji tok, koji se sav odigrao u nekoliko sekunda. Nakon prvog hica skočio je dr Đuro Basariček, koji je sjedio pokraj stola za stenografe tik uz govornicu, i htio pograbiti Punišu Račića, ali je ovaj bio brži te mu iz blizine od pol koraka opalio svoj drugi hitac u desno rame. Basariček je bio na mjestu mrtav. Odmah zatim uperio je parabelum na Stjepana Radića. Narodni zastupnik Ivan Granđa obuhvatio je Stjepana Radića i htio ga gurnuti pod klupu, ali je u isti čas dobio hitac u lijevu ruku, na što je Granđa odmaknuo ruku, a četvrti hitac pogodio je Stjepana Radića u trbuh. Stjepanov sinovac, zastupnik Pavle Radić, nije se nalazio u dvorani, nego pred vratima, pa kad je čuo prvi hitac, pojurio je u dvoranu i, kad je došao na prostor između svog strica Stjepana i Puniše Račića, dobio je hitac kroz leđa ravno u srce, i on je bio odmah mrtav. Ja nisam čuo, ali su mi neki drugi rekli da je Puniša Račić, vidjevši Pavla Radića, rekao: ‘Tebe baš i čekam!’ Nakon ispaljenih pet hitaca Puniša Račić skočio je sa govornice i brzim korakom napustio dvoranu.“

Šestojanuarska diktatura

Smrt Stjepana Radića, koji je nakon nepuna dva meseca podlegao ranama zadobijenim Narodnoj skupštini, početak je nove epohe i za državu i za Mačeka. Kao najbliži Radićev saradnik, za vreme njegovog lečenja preuzeo je vođenje stranke, a nakon Radićeve smrti postao je njen predsednik. Seljačko-demokratska koalicija je nastavila sa radom, ali bojkotujući Skupštinu.

Nasuprot ekstremistima, prevashodno Anti Paveliću koji u tom trenutku otišao iz Jugoslavije u emigraciju, ova koalicija je težila povezivanju Hrvata i Srba sa teritorije današnje Hrvatske. Održane su tri partijske skupštine – u Sisku, Pakracu i Gospiću – na kojima je bio donesen plan za zajedničko delovanje Hrvata i Srba.

Kralj Aleksandar zato poziva u audijenciju Mačeka i Pribićevića. Maček je kralju izneo svoj plan o reorganizaciji kraljevine u federaciju, predlažući administrativnu deobu zemlje na sledeće oblasti: Slovenija, Hrvatska sa Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Vojvodina i Makedonija. Kralj je ovaj plan odbio.

Maček u memoarima govori da je na početku podržavao kraljevu diktaturu, misleći da će ona dovesti do smanjenja tenzija u društvu. Ostala je poznata njegova izjava novinarima koju je tada dao:

„Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko 7 godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Njegovog Veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Njegovog Veličanstva kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.“

Ipak, Mačekove nade su se brzo izjalovile. Proglašenje diktature, promena državnog uređenja i zabrana svih političkih stranaka, bili su znak su za uzbunu. Mačekov saveznik, Svetozar Pribićević, uskoro je otišao u emigraciju, postavši najveći protivnik kralja Aleksandra, a van zemlje se našao i dobar deo rukovodstva Hrvatske seljačke stranke.

Maček je uhapšen krajem decembra 1929. godine. Proveo je nekoliko meseci u istražnom zatvoru, da bi u junu 1930. bio oslobođen krivice. Svečani doček koji mu je bio priređen u Zagrebu nasilno je rasturen.

Robijanje

Naredne dve godine Maček je koristio za konsolidaciju svoje zvanično zabranjene stranke, često putujući po Hrvatskoj. Vrhunac tog rada bile su „Zagrebačke punktacije“ iz 1932. godine, šest tačaka u kojima se tražilo preustrojavanje Kraljevine Jugoslavije. Tokom jednog skupa u Zagrebu Ante Trumbić, nekadašnji predsednik Jugoslovenskog odbora, rekao je: „Mi Hrvati i Srbi iz Hrvatske, Bosne i Vojvodine moramo pod svaku cijenu ostati zajedno, a s onima preko Drine toliko koliko bude u njih pameti.“

Kraljev odgovor na „Zagrebačke punktacije“ bio je žestok. Pored ostalih, i Maček je ponovo uhapšen. Najpre interniran u gradić Čajniče, nakon nekoliko meseci odveden je u beogradsku Glavnjaču, gde ga je čekao početak procesa pred Sudom za zaštitu države. Osuđen je na tri godine robije koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici.

U zatvoru je Maček imao specijalni tretman. Bile su mu dopuštene posete porodice, a dobijao je i političke poruke. Među njima je bila i ponuda kralja Aleksandra, posredstvom Ivana Šubašića, da dâ izjavu o lojalnosti posle koje bi bio pušten iz zatvora. Maček na to nije pristao.

U mitrovačkom zatvoru Maček je od Ante Trumbića dobio informaciju da se kralj Aleksandar sastao sa Hitlerom, o čemu u svojim memoarima piše:

„Ja sam se u proljeće 1934. nalazio u zatvoru u Mitrovici, ali sam, kako već rekoh, mogao primati izvještaje izvana. Tako sam među inim izvještajima primio i izvještaj pokojnog dr Trumbića, gdje mi saopćuje da je doznao iz posve pouzdanog izvora da je kralj Aleksandar imao nedavno negdje u Bavarskoj jedan tajni sastanak sa Hitlerom, želeći postignuti dvije svrhe: prvo, naći kod Hitlera potporu za svoj diktatorski režim, kojemu su Francuska i Engleska već pomalo počele pokazivati stanovite znakove nesklonosti, a drugo, spriječiti talijanske aspiracije na Dalmaciju.“

Podaci o ovom susretu ne postoje ni u jednom drugom istorijskom izvoru.

Maček je u zatvoru dočekao i vest o pogibiji kralja Aleksandra u Marseju, oktobra 1934. Odlukom namesništva, na čijem je čelu bio knez Pavle, pomilovan je u decembru iste godine.

Nedugo po izlasku iz zatvora oženio se treći put, i to Josipom Jurak, rođenom sestrom pokojne supruge od koje je bio stariji 30 godina. Iako je ovu odluku pravdao njenom brigom o deci iz prethodnog braka, ona je izazvala prilično kontroverzi.

Vođa opozicije

Vrhunac Mačekove političke delatnosti došao je odmah posle njegovog izlaska iz zatvora. Svestan nemogućnosti ostvarenja svojih političkih ciljeva bez šireg koalicionog sporazuma, Vladko Maček postaje stožer okupljanja više političkih stranaka. Tako se uoči izbora 1935. pravi opoziciona lista Blok narodnog sporazuma u kojoj su bili: Seljačko-demokratska koalicija, Jugoslovenska muslimanska organizacija i Demokratska stranka Ljube Davidovića. Na drugoj strani se nalazila tzv. Vladina lista.

Predizbornu kampanju su obeležili brojni sukobi, podmetanja, čak i ubistva. Rezultati su bili na strani Vladine liste, koja je osvojila 60% glasova, ali nisu rešili krizu. Kako se nosilac Vladine liste Bogoljub Jevtić zbog zloupotrebe poluga državne vlasti pokazao kao nepodesan kandidat za novog premijera, na to mesto je imenovan Milan Stojadinović, koji će naredne četiri godine biti na čelu Vlade Kraljevine Jugoslavije.

Vladko Maček dalje razvija svoju stranku, stvarajući i niz organizacija, među kojima je najznačajnija bila Hrvatska seljačka sloga, ali pravi i odlučujući raskid sa hrvatskim ekstremizmom odbijajući ponudu Ante Pavelića, upućenu preko Mila Budaka, da podrži sile Osovine. Naprotiv, on u tom trenutku pokušava da sklopi sporazum sa dinastijom Karađorđević.

Susreti Vladka Mačeka sa knezom Pavlom počeli su odmah po njegovom dolasku na čelo namesništva. Kako se vidi iz Mačekovih memoara, ali i iz svedočenja kneza Pavla, njih dvojica su uspeli da izgrade svojevrsni prijateljski odnos, koji će ce nastaviti i nakon Drugog svetskog rata. Tome su doprinele kako sličnosti njihovih karaktera tako i slična vizija političkog života u Jugoslaviji. Maček njihov susret 1936. godine na Bledu ovako opisuje:

„Kad smo primjerice razgovarali o prednostima monarhije i republike, nisam ja ni najmanje tajio svoga republikanstva, ali sam koncedirao da ja, pa ni ostali Hrvati, ne bismo imali ništa protiv monarhije britanskog tipa. On se nasmiješio i rekao: ‘Budite uvjereni da je i meni najsimpatičniji britanski tip monarhije, ali vas pitam da li su’, i sada je naveo nekoliko srbijanskih političara, ‘da li su to Britanci?’“

Kako se politička situacija u zemlji dalje zaoštravala i hrvatsko pitanje postajalo sve urgentnije, Maček se sastaje sa vodećim srpskim političarima, među kojima i sa Milanom Stojadinovićem, ali do većeg napretka nije došlo.

Prekretnica su bili izbori 1938. godine. Maček je kampanju vodio na području cele Jugoslavije. U njoj mu je pomogao i retorski talenat i radiofonični glas koji se mogao čuti na sve slušanijim radio-stanicama. Ostala je posebno upamćena njegova krilatica „tuđe nećemo, svoje ne damo“, koju je Josip Broz Tito kasnije koristio. Maček je stekao veliku popularnost i na području Srbije; kada je došao u Beograd 14. avgusta 1938. sačekale su ga hiljade Beograđana.

Izborni rezultati su, i pored niza neregularnosti, doneli ogroman uspeh Mačekovoj koaliciji. Lista Milana Stojadinovića jeste osvojila 54 odsto glasova, ali je opoziciona lista Vladka Mačeka odnela 44,9 odsto. Na izborima je učestvovao još samo Ljotićev Zbor, koji je dobio 1 odsto glasova.

Nova vlada Milana Stojadinovića nije potrajala dugo. U februaru 1939. knez Pavle smenjuje Stojadinovića i dovodi Dragišu Cvetkovića na njegovo mesto. U svom programskom govoru pri stupanju na dužnost Cvetković je kao ključno pitanje za novu vladu naveo rešavanje hrvatskog problema. Mačekovo vreme je napokon došlo.

Banovina Hrvatska

Spremnost Dragiše Cvetkovića na saradnju, odnosno kneza Pavla koji je stajao iza njega, treba pripisati i neumitnom približavanju rata. Jugoslavija je sa nerešenim unutrašnjim pitanjima predstavljala laku metu, što kao razlog za stvaranje Banovine Hrvatske navode svi direktni učesnici, uključujući i Mačeka. Sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske potpisan je samo pet dana pre napada Nemačke na Poljsku koji je označio početak Drugog svetskog rata.

Prve obrise budućeg ustrojstva banovine Maček je dao tokom sastanka sa Dragišom Cvetkovićem u avgustu 1939, i to u vozu zaustavljenom u Zidanom Mostu u Sloveniji. Kako Maček navodi u memoarima, obojica su bili prilično iznenađeni međusobnom popustljivošću, i to po pitanjima koja su tokom prethodnih decenija izazivala najteže sporove i sukobe.

Već 16. avgusta usledio je novi sastanak u okolini Zagreba. Niz eksperata je radio na sporazumu narednih nekoliko dana, da bi on bio konačno utanačen u ponoć 20. avgusta. Stvorena je Banovina Hrvatska. Za bana je imenovan Ivan Šubašić.

Svesni da će stvaranje Banovine izazvati velike rasprave, Maček i Cvetković su odlučili ta odluka ne prođe redovnu skupštinsku proceduru već da bude donesena kao vanredna mera.

Sporazum Cvetković-Maček, kako je ovaj sporazum vrlo brzo nazvan, doveo je do formiranja zasebne administrativne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije sa velikim zakonodavnim, upravnim i sudskim ovlašćenjima, prenesenim sa centralnog nivoa, pa je tako ona upravljala prosvetnim, kulturnim, socijalnim, zdravstvenim i privrednim institucijama. Ne i manje bitno, banovini je dobrim delom prepušten i represivni aparat, kao i finansijska ovlašćenja.

Faktičku vlast u banovini imao je ban, postavljen od strane Hrvatskog sabora, koji je dobio odlike zakonodavnog tela, ali s tim da za sve značajnije odluke one moraju da imaju i supotpis kralja Jugoslavije. Po Mačekovom dogovoru sa Cvetkovićem, teritoriju Banovine su činile nekadašnja Savska i Primorska banovina, uz niz drugih oblasti. Banovina je zauzimala znatno veće područje od današnje teritorije Hrvatske.

Odluka o stvaranju Banovine Hrvatske je izazvala oduševljenje na teritoriji današnje Hrvatske, a podržali su je čak i oni koji nisu imali previše reči hvale za dotadašnji režim. Među njima je bio i Miroslav Krleža.

S druge strane, u velikom delu srpske javnosti odluka o stvaranju Banovine Hrvatske nije bila dobro primljena. Na prvom mestu, tu je bilo pitanje teritorija koje su ušle u njen sastav, jer su među njima bili brojni krajevi u kojima su Srbi činili većinu.

Postavljalo se i pitanje ustrojstva Jugoslavije, a širio se i strah da će delimična federalizacija zemlje dovesti do njenog raspada.

Najveća zamerka je ipak bila davanje posebnog statusa samo jednom narodu, pa su usledili zahtevi za stvaranje i srpskog entiteta u okviru Jugoslavije. Najglasniji u takvim zahtevima bio je Srpski kulturni klub pod upravom Slobodana Jovanovića.

Danas se na formiranje Banovine Hrvatske s jedne strane gleda kao na neuspešni pokušaj da Kraljevina Jugoslavija nekako opstane davanjem Hrvatskoj ono što je izgubila ulaskom u Kraljevinu SHS, dok se s druge strane ona vidi kao nepotrebni ustupak, ali i kao preteča Nezavisne Države Hrvatske.

Ostavljajući na stranu docniji razvoj situacije, stvaranje Banovine Hrvatske je sasvim sigurno najznačajniji politički događaj za Hrvate u istoriji prve Jugoslavije. Njega je prilično spretno izveo Vladko Maček, koji je u tom trenutku postao nesporni politički lider Hrvata sa gotovo plebiscitarnom podrškom.

Potpredsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije

Po Sporazumu Cvetković-Maček, odmah po stvaranju Banovine Hrvatske pristupilo se obrazovanju nove Vlade. Pored Mačeka na mestu potpredsednika, u Vladi su šest mesta dobili članovi Seljačko-demokratske koalicije.

Ta vlada se odmah suočila sa ratnom opasnošću. U tom trenutku za Jugoslaviju je najveću opasnost predstavljala Italija koja je otvoreno pokazivala aspiracije prema Dalmaciji.

Krajem 1939. sprovedena je preventivna regrutacija vojnog kadra, i to ukupno 700.000 vojnika, koja je pokazala katastrofalno stanje u vojsci Kraljevine. Maček to ilustruje činjenicom da je u tadašnjim vojnim magacinima bilo samo 250.000 zimskih uniformi, pa se većina regrutovanih u zimskim mesecima smrzavala.

To je bio samo deo problema. Vojsci je hronično nedostajalo moderno naoružanje i municija, posebno avijacija, o čemu je pisao Vladimir Vauhnik, koji je kao vojni ataše u Berlinu po nalogu Cvetkovićeve vlade neuspešno pokušavao da oružje kupi u Nemačkoj. Sa svešću da je vojna odbrana od eventualnog napada bespredmetna, Cvetković i Maček su pristupili pregovorima sa Nemačkom.

Trojni pakt

Vladko Maček je bio neskriveni pristalica prilaska Jugoslavije Trojnom paktu, govoreći da je to bio jedini način da Jugoslavija kao država opstane:

„Čitavo djelovanje kneza Pavla, Dragiše Cvetkovića, pa i moje, koliko sam mogao djelovati na razvoj vanjske politike Jugoslavije, išlo je za time da Jugoslavija bude spašena od rata, ili ako je to nemoguće, da bude ratnim požarom zahvaćena što kasnije. Kneza i Cvetkovića vodila je spoznaja da je Jugoslavija vojnički potpuno nespremna da uđe u bilo kakav ozbiljniji zapletaj, a ja sam uz to još i predviđao da će, s obzirom na nestišane strasti ne samo među pojedinim narodima nego i među pojedinim političkim grupama, u zemlji morati doći u početku rata do unutarnjeg sloma.“

Zato je i potpisivanje Trojnog pakta posmatrao kao jedino moguće rešenje.

Maček u tom pogledu nije bio usamljen, ali postojali su i drugi glasovi, pogotovo od strane namesnika Radenka Stankovića. Ipak, nakon Hitlerovih pritisaka, odluka se morala doneti. Cvetković – koji je, inače, u posleratnom periodu tvrdio da je bio izričito protiv pakta i da ga je potpisao pod pritiskom kneza Pavla – odlazi na pregovore u Nemačku.

Sklopljen je sporazum koji je sadržao i tajne klauzule o jugoslovenskoj vojnoj neutralnosti. Cvetkovićeva i Mačekova vlada, koja je dobila dozvolu da te tajne klauzule pakta obelodani u štampi, računala je da će one umiriti jugoslovensku javnost. Kako svedoči Maček, knez Pavle je sednicu na kojoj je odlučeno o prilasku Jugoslavije Trećem rajhu zaključio rečima:

„Znam da vam je teško; i meni je. Vi dobro znate da sam ja britanski student. Mnogi današnji britanski državnici su bili moji studentski drugovi. Moja svastika je udata u britansku kraljevsku kuću. Moja žena je grčka princeza. Nije, dakle, teško pogoditi gde mi je srce. Ali ja imam i savest pa ne mogu voditi narod u klanicu, znajući unapred da nas čeka bezuslovni poraz.“

Puč i propast Jugoslavije

Iako su do Mačeka dolazili podaci o mogućem puču kao reakciji na potpisani Trojni pakt, čak se i Dušan Simović pominjao kao njegov organizator, ništa nije bilo preduzeto da se on spreči. Maček se 26. marta vratio iz Beograda u Zagreb. Sledećeg dana ga je zatekla vest o puču. Za razliku od Beograda, situacija u Zagrebu je bila mirna i 27. marta nije bilo javnih manifestacija na zagrebačkim ulicama.

Maček se sa knezom Pavlom, koji je iz Slovenije krenuo put Beograda nakon vesti o puču, susreo na zagrebačkoj železničkoj stanici, a razgovor su nastavili u Banskim dvorima. Maček je knezu Pavlu predložio da uzme stvar u svoje ruke, smeni vojno rukovodstvo i postavi novo, i preduzme korake da se pučisti uhapse. Knez Pavle je to odbio govoreći da su mu žena i deca u rukama pobunjenika, ali i da je umoran od vođenja države. Maček je shvatio da je stvar svršena.

Iste večeri pozvao ga je telefonom Dušan Simović, nudeći mu da zadrži mesto potpredsednika Vlade. U prvom trenutku Maček se nećkao, ali nakon Simovićevog obećanja da će ustrojstvo Banovine Hrvatske biti zadržano, i da će čak i njene nadležnosti biti povećane, među njima i upravljanje policijskim snagama, on je prihvatio ponudu.

Dobio je i uveravanja da će nova vlada pokušati na svaki način da izbegne uplitanje u ratni sukob. To je delom i pokušano u narednim danima, grozničavim uveravanjima da će se nova vlada držati odredaba potpisanog pakta i da sukoba sa Nemačkom neće biti.

Da od toga nema ništa, Mačeku je pokazala poseta posebnih izaslanika iz Nemačke, Valtera Maletkea i Edmunda Vezenmajera, dvojice nacista koji su dobili zadatak da ustroje buduću hrvatsku države po Ribentropovim uputstvima. Kako Maček tvrdi, Maletke mu je prilikom posete 3. aprila ponudio ključno mesto u nezavisnoj Hrvatskoj. On je to odbio sa obrazloženjem da za tim nema potrebe, jer radi na tome da Jugoslavija ostane pri odredbama potpisanog Trojnog pakta.

Poruka na rastanku bila je prilično zlokobna. Maletke je Mačeku poklonio napunjen pištolj, što je Mačeka asociralo na samoubistvo mađarskog premijera Telekija koje se odigralo baš tog dana.

Maček odlazi na sednicu Vlade u Beograd 5. aprila. Slobodan Jovanović u sećanjima Zapisi o problemima i ljudima 1941–1944. opisao ju je rečima: „Razlika između Simovića i Mačeka bila je tako velika uveče 5. aprila, da su neki članovi konferencije predviđali mogućnost raspada Vlade na sastanku zakazanom za 6. april pre podne.“

Jovanović ovako piše o tadašnjim Mačekovim stavovima:

„On nije pokazivao nikakve simpatije za Osovinu, ali je smatrao da naše učešće u svetskom ratu nema nikakva smisla, jer ne može promeniti njegov ishod, nego može samo na naš narod navući veliku nesreću. On je gotov bio na sve ustupke Nemcima, pa čak i na propust njihovih trupa preko naše teritorije; jedino ako bi nas oni napali, trebalo bi primiti s njima borbu.“

S druge strane, Jovanović i Simović su zastupali drugačiji stav: „Ako nismo radi da se potpuno potčinimo Osovini, moramo joj dati otpora dokle još ima izgleda za neki ozbiljniji otpor, a to je pre ulaska Nemaca u Solun.“

Jovanović u nastavku ovih zapisa na brojnim mestima zauzima negativan stav prema Mačeku, a posebno prema njegovom zastupniku Juraju Krnjeviću u emigrantskoj vladi. Predmet sporenja su ustrojstvo Jugoslavije, posebno pitanje Banovine Hrvatske, od koje hrvatski političari u emigraciji nisu odustali.

Šestoaprilsko bombardovanje je Mačeka zateklo u hotelu „Bristol“ u blizini beogradske železničke stanice. U toku tog dana je sa drugim članovima Vlade evakuisan u Užice, da bi se sutradan našao u Banji Koviljači na poslednjem zasedanju Vlade Kraljevine Jugoslavije u zemlji. Odbio je Simovićev poziv za odlazak u emigraciju. Za svog izaslanika u emigrantskoj vladi odredio je Juraja Krnjevića.

Maček je u Zagreb stigao 8. aprila. Tri dana kasnije nemačke snage su umarširale u Zagreb.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 

Bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik, protivnik jugoslovenske države i otac znatno poznatijeg ustaškog zločinca Eugena Dide Kvaternika, aprilske dane je proveo skrivajući se na tavanu jedne zagrebačke zgrade odakle je pratio krah Kraljevine Jugoslavije. Kako se Pavelić još uvek nalazio u Italiji, Kvaternik, ubeđen da je njegov trenutak došao pošto su zagrebački ban Ivan Šubašić i jugoslovenska vojska napustili grad, sebi je stavio u zadatak da proglasi stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.

Kvaternik je sišao sa tavana, „zauzeo“ potpuno prazne Banske dvore i tu izgovorio rečenice o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, koje je kasnije ponovio u radijskom prenosu.

Pošto je bio svestan da njegove reči gotovo da nemaju težinu, zahtevao je, uz podršku nemačkih agenata, da Maček da izjavu kojom bi se ustašama predalo vođstvo nad hrvatskim narodom. Iako Maček tvrdi da je to bila protokolarna izjava, data samo da bi se u zemlji smirilo stanje, ona jeste u tom trenutku dala legitimitet ustaškom pokretu. U izjavi pročitanoj na radiju, Maček je rekao:

„Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.“

Bio je to politički kraj Vladka Mačeka.

Miroslav Krleža u Marginalijama piše:

„Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pa i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80% glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa, daje svom narodu proglas ‘da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi, da smo se našli u ratu’. On se tu izgubio u samome ratu i njega je rat odnio u nepovrat (…)“

Mačeku je zamereno i što je pripadnike Hrvatske građanske i seljačke zaštite – formacije koje su delovale u okviru Hrvatske seljačke stranke, a od stvaranja Banovine Hrvatske bile deo regularne državne administracije – stavio na raspolaganje novoj vlasti. Upravo su „Zaštitari“ bili ti koji su dobrim delom pomogli ustašama i Nemcima tokom tranzicije vlasti, a zabeleženo je i njihovo učešće u razoružavanju i zarobljavanju jugoslovenskih vojnika i oficira. Oni će po stvaranju NDH biti raspušteni, a deo članstva će ući u domobranske i ustaške odrede.

Jasenovac i internacija

U toku poslepodneva 10. aprila Maček je nameravao da se povuče iz Zagreba u Kupinec na svoje imanje, gde je inače živeo od sredine dvadesetih, ali nemačka patrola ga je zaustavila i vratila nazad u grad, gde je opet od njega zahtevano da preuzme vlast nad Nezavisnom Državnom Hrvatskom. Nemci su, naime, isprva bili skeptični prema Paveliću, pošto je on u tom trenutku važio za italijanskog čoveka. Nakon što je još jednom odbio ponudu, Maček je pušten. Prema novoj stvarnosti zauzeo je pasivan stav, odbijajući svrstavanje na bilo koju stranu. Uveren da će zapadne sile osloboditi Jugoslaviju, on je čekao njihov dolazak, misleći da će kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda ponovo stati na čelo države.

Iako u memoarima objavljuje niz svedočenja o ustaškim bestijalnostima, Maček im se aktivno ne suprotstavlja. Jedno od svedočenja u memoarima je i ovo:

„Kad su gradovi bili dovoljno pacificirani, bacili su se ustaše svom žestinom na uništavanje srpskih sela po Hrvatskoj i sjeverozapadnoj Bosni. U mjesecu lipnju 1941. poubijali su ustaše sav srpski živalj u selu Gudovac kraj Bjelovara, uključivši i žene i djecu, ukoliko se nisu uspjeli spasiti bijegom. Nekako pak u isto vrijeme u Glini su ustaše poubijali oko tristo pravoslavnih osoba.“

Ipak, Nemci ne odustaju od njega. Mačekovo ime se pominje u brojnim kombinacijama, pogotovo nakon partizanskog ustanka.

Glez fon Horstenau, nemački opunomoćeni general u NDH o tome piše u svojim memoarskim zapisima, govoreći da je ustaška zločinačka politika prema Srbima, pljačke i ubijanja, ali i potpuna nesposobnost upravljačkog kadra, marionetsku državu dovela do kolapsa. Da su i Italijani u jednom trenutku planirali puč kojim bi Pavelić bio zbačen sa vlasti, svedoči i Vladimir Vauhnik u svojim memoarskim zapisima Među izdajnicima, špijunima i junacima. Vauhnik, koji je bio neka vrsta posrednika između Italijana i članova Mačekove stranke, piše da je italijanski plan bio sledeći: „Novu vladu sačinjavali bi ljudi iz kruga seljačkog vođe dr Mačeka, Srbi i Hrvati. Pre toga bi Italija trebalo da okupira zemlju.“

Ipak, do toga nije došlo, moguće i zato što je ta informacija došla do ustaša. Niz predratnih članova HSS-a je uhašpen, jedan broj njih ubijen, a Maček oktobra 1941. sproveden u koncentracioni logor Jasenovac, gde je boravio sve do marta 1942. Iako u Jasenovcu nije bio podvrgnut mučenjima, pet meseci proveo je u potpunoj izolaciji. „U tom paklu proboravio sam punih pet mjeseci, pa iako se na hranu i fizički postupak nisam mogao potužiti, spao sam uslijed duševnih muka od 66 na 50 kg, a što se tiče živaca, to je posve sigurno da više nikada neću imati one čvrstoće živaca“, napisao je u svojim memoarima.

Takođe navodi da su ustaški čuvari logora bili nacionalni fanatici kakve dotada nikada nije sreo:

„Među takve nacionalne fanatike spadao je i moj neposredni šef Ljubo Miloš. Evo jednog karakterističnog događaja. Kako smo spavali u istoj sobi, znali smo uvečer po koji sat iskreno razgovarati. Videći kako se svaki put prije nego legne u krevet prekrsti, sveo sam jedne večeri razgovor na religiju. Prikazao sam mu svu bezbožnost njegovog djelovanja i zapitao ga zar se ne boji Božje kazne. A on mi odgovori: ‘Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku.’ Eto u kakvo stanje čovjeka može dovesti bilo vjerski, bilo nacionalni, bilo socijalni fanatizam.“

Maček u memoarima ne ostavlja detaljna svedočenja o zločinima o Jasenovcu, ograđujući se da ih nije direktno video:

„Prozori su bili osim njihove najviše površine čvrsto oblijepljeni tamnomodrim papirom tako da ne bih mogao ništa vidjeti što se vani događa, a još više vjerojatno zato da ne bi mogao mene nitko vidjeti. Iako nisam mogao iz svoje sobe ništa vidjeti, bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati. Morao sam slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava.“

U proleće 1942. je interniran na imanje u Kupinecu, a od marta do septembra 1943. bio je zatočen u stanu Vjekoslava Luburića i pod njegovom zaštitom i prismotrom. To je ovako opisao:

„Strpaše nas dakle pred sumrak u dva automobila i odvezoše u Zagreb u privatni Luburićev stan (Bulićeva ulica 10). Tu smo bili čuvani od dvojice ustaša puna dva mjeseca, a da nitko nije znao gdje se nalazimo. S nama u stanu živjela je zajedno i starica, Luburićeva majka, te dvije sestre. Sam Luburić nije za vrijeme našeg boravka stanovao u istom stanu nego negdje drugdje. I danas mi je žao kad se sjetim Luburićeve majke, pobožne starice, s kojom je Luburić, koliko sam mogao vidjeti, postupao s nježnom sinovskom ljubavlju, a koja se ipak plačući mojoj ženi potužila: ‘Vidite kako mi je moj Vjeko dobar. Pa ipak, ako je samo mali dio onoga što ljudi o njemu pripovijedaju istina, onda žalim što sam ga rodila.’“

Ostatak rata je proveo u internaciji u Kupinecu i Zagrebu. Pod ustaškom nadzorom, Maček je samo delimično mogao da komunicira sa spoljnim svetom. Iako je sporadično dobijao poruke od partizanskih vođa, nekoliko puta i od četničkih snaga Draže Mihailovića, i dalje je odbijao svrstavanje na bilo koju stranu.

Juraj Krnjević, Mačekov predstavnik u emigrantskoj vladi u Londonu, 1943. godine je u Jugoslaviju poslao „Upute za djelatnost Hrvatske seljačke stranke“, u kojima je naveo da Maček treba da preuzme vođstvo u Hrvatskoj, a Draža Mihailović na području gde trenutno vlada Milan Nedić, strahujući da će pasivnost predsednika HSS-a dovesti do njegove potpune kompromitacije. Nije vredelo.

Novi udarac za Mačeka je masovnost partizanskog pokreta, naročito nakon pada Italije, u koji je ušao i veliki broj predratnih članova HSS-a, ali i poziv kralja Petra II od 10. septembra 1944. da se sve vojne snage u zemlji stave kod komandu maršala Tita. Krajnja presuda je izveštaj britanskog generala Ficroja Maklejna koji krajem 1944. navodi:

„Hrvatska seljačka stranka u svojem sadašnjem stanju dezintegracije i kompromitacije nema nikakvog realnog izgleda da se održi, i svaku akciju koju bismo preduzeli da pomognemo njeno održavanje u životu, partizani bi nama zamerali kao uplitanje u njihove unutrašnje poslove.“

Maček je tu stvarnost shvatio tek na kraju rata.

Pojedini hrvatski istoričari tvrde da je pred kraj rata Maček dobio garancije da neće biti progonjen od novih vlasti, čak je i pozivan da se sastane sa partizanskim rukovodstvom, ali je taj poziv odbio. Pred sam odlazak iz Zagreba, 6. aprila 1945. sastao se sa Alojzijem Stepincem. U Salcburgu se 10. aprila prijavio američkoj vojsci, koja ga je nakon provera sprovela u Frankfurt. Kao predsednik stranke koja je bila deo emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije dobio je specijalni tretman i dozvolu za život u Francuskoj. U Pariz je došao krajem leta 1945. godine.

U emigraciji

Kratkotrajnu nadu da nije izgubio svaki politički kredibilitet Mačeku je ulio sastanak sa prvim američkim ambasadorom u posleratnoj Jugoslaviji Ričardom Petersonom, koji je pre dolaska u Beograd posetio Mačeka u Parizu ubeđujući ga da će Sjedinjene Američke Države insistirati na budućem demokratskom uređenju Jugoslavije.

Iako su nakon sporazuma Tita i Ivana Šubašića, predratnog bana Banovine Hrvatska i predsednika kraljevske vlade u Londonu, članovi Hrvatske seljačke stranke postavljeni za ministre u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, onemogućavanje njihove delatnosti dovelo je do odluke o napuštanju Vlade u oktobru 1945. Izbore u novembru 1945. stranka je bojkotovala, nakon čega je sledio prestanak njene aktivnosti u zemlji.

U pismima knezu Pavlu sa kojim je ostao u prijateljskim odnosima i nakon rata Maček s ogorčenjem govori o priznavanju nove socijalističke Jugoslavije od strane zapadnih sila. U jednom od njih, iz 1949, kaže:

„Uza sve to, nemojte misliti da sam pesimista. Amerikanci sve više uviđaju da ne mogu Evropu i Aziju prepustiti komunizmu, ako ne žele za koju godinu da zadesi i njih ista sudbina. Nervira me ponešto najnovija glorifikacija Tita, ali tu žalibože ne možemo ništa, nego čekati dok dođe razočaranje. Onda dolazi naše vrijeme.“

Maček je posle rata dobre odnose imao i sa Dragišom Cvetkovićem, sa kojim se često sastajao u Parizu. U Parizu se sastao i sa kraljem Petrom II Karađorđevićem, a sa predstavnicima srpskih političkih stranaka u emigraciji neuspešno je pregovarao  o zajedničkom nastupu.

U Sjedinjene Američke Države se preselio 1947, gde je postao jedan od osnivača Međunarodne seljačke unije koja je okupljala vođe predratnih seljačkih stranaka, uglavnom iz istočne Evrope. Iako je dobijao ponude hrvatskih emigranata za ujedinjenje kompletne hrvatske emigracije čiji bi on bio vođa – jedna od tih ponuda je došla i od Ivana Meštrovića – on je to odbijao.

Najopsežnije podatke o Mačekom životu u emigraciji doneo je hrvatski istoričar Ivan Tepeš u radu Političko djelovanje Hrvatske seljačke strane u emigraciji od 1945. do 1990. godine. U njemu Tepeš dokumentuje da se Maček u Vašingtonu nalazio na platnom spisku Nacionalnog odbora za slobodnu Evropu, koji je kontrolisala američka vlada. Maček je kao političar neukaljan saradnjom sa ustašama i nacistima predstavljao idealnog kandidata za buduću vlast u Jugoslaviji nakon rušenja komunizma. To dobro pokazuje i Titov govor iz 1946. u kome je Mačeka proglasio za najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda zbog njegovog delovanja u emigraciji.

U izveštajima američke obaveštajne agencije CIA, povezivan je sa emigrantskom grupom u kojoj je kao obaveštajac delovao Vladimir Vauhnik. Mačekovi saradnici, kao i sam Vauhnik, što se vidi iz izveštaje CIA, bili su od pomoći prilikom „obrađivanja“ političkih emigranata koji su se nakon rata našli u izbegličkim kampovima u Austriji i Italiji.

Dosijei jugoslovenske tajne službe u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, otvoreni su za istraživače. Mačekov dosije do početka pedesetih broji skoro 900 stranica, dok je narednih deset godina njegovog života obrađeno na samo devet stranica, što rečito govori o tome koliko je njegova važnost nakon raskida Tita i Staljina postala minorna. Iz dosijea se pak vidi da je do kraja života podržavao postojanje Jugoslavije, smatrajući Banovinu Hrvatsku za najbolje rešenje pitanja hrvatskog naroda u konfederalnoj Jugoslaviji, što je ideja koju je izneo 1956. godine. Iako je zadržao mesto predsednika stranke koja je delovala u emigraciji, njegove ideje gotovo da nisu imale odjeka.

U pokušaju da upozna američku javnost sa svojim delovanjem, Maček je 1957. objavio memoarske zapise In the Struggle for Freedom (U borbi za slobodu), u kojima je dao prikaz svog životnog i političkog puta sa mnoštvom dotad nepoznatih činjenica i podataka. Iako su memoari pisani na hrvatskom jeziku, njihovo prvo izdanje je bilo na engleskom. Prvi put su objavljeni u Hrvatskoj tek 1992, a njihovo prvo srpsko izdanje izašlo je nedavno u izdanju Akademske knjige. Pisao je i pesme, koje su delom objavljene u antologiji Pjesme hrvatskih nepjesnika.

Umro je u Vašingtonu 15. maja 1964. godine.

Njegov sin Andrej (rođen 1926. godine) u Sjedinjenim Američkim Državama je završio studije fizike i docnije radio u NASI. Ovih meseci je napunio 99 godina.

Zaostavština

Mačekovi posmrtni ostaci svečano su 1996. preneseni u Hrvatsku i pohranjeni u grobnicu Stjepana Radića na Mirogoju. Docnije su mu podignuti spomenici u nekoliko hrvatskih gradova i njegovim imenom nazvane mnoge ulice, ali čini se da Maček u novovekovnoj Hrvatskoj nema ni približno slavu kakvu ima Stjepan Radić.

Početkom devedesetih pristupilo se obnovi Hrvatske seljačke stranke u zemlji, ali ona se danas nalazi na margini političkog života u Hrvatskoj.

Mačekov život i politička delatnost bili su dobrim delom određeni čudnovatim preokretima, koji su bili posledica kako istorijskih lomova, tako i njegovog karaktera sklonog kompromisima, zbog kojeg je Maček zanimljiv i za kontrafaktualnu istoriju. Da je Maček bio na čelu Hrvatske umesto ustaša u Drugom svetskom ratu, piše Ivo Goldštajn u knjizi Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega veka do danas, verovatno ne bi došlo progona Jevreja tokom Drugog svetskog rata, ili bi ga sprovodili samo Nemci, ali Jasenovca i ustaških zločina prema Srbima gotovo sigurno ne bi bilo.

Takav stav ima i Miljenko Jergović, koji u jednom tekstu piše o Hrvatskoj kojom bi Maček upravljao umesto ustaša: „U tom bi slučaju Hrvatska značajno drukčije izgledala. Za početak, bila bi to izrazito višenacionalna ili višekonfesionalna zemlja, koja bi baštinila neku posve drugu, ali vrlo autentičnu hrvatsku tradiciju.“

Ipak, od toga nije bilo ništa.