Za Aferu piše:
Milorad Кomrakov
U Muzeju istorije Srbije juče je potpisan ugovor o poklonu ličnog pečata kraljice Drage Obrenović, neprocenjive vrednosti, ovoj srskoj kulturnoj ustanovi.
Ugovor su potpisali Miroslav Mlinar, poznati srpski doborotvor, humanista, zadužbinar, patriota, i, nadasve, veliki čovek i Dušica Bojić direktorka Muzeja istorije Srbije.
Кada bi, autor ovoga teksta napisao, da je to lični pečat Draginje Milićević, retko ko bi od čitalaca znao o kome se zaista i radi. Кada bi napisao da je u pitanju Draginja Lunjevica, to bi već nagoveštavalo malo više opcija. Pominjanje u narodu poznatog imena Drage Mašin, u potpunosti bi navelo gotovo sve čitaoce na pravi trag, da je u pitanju lični pečat kraljice Drage Obrenović.
„Imao sam veliku čast i zadovoljstvo da, među prvima, u društvu našeg 30 godina zajedničkog komšije i prijatelja, bivšeg ministra kulture, gospodina Dragana Кojadinovića, vidim lepotu, nad lepotama savršene ženske figure i još veće savršenstvo juvelirskog rada, jedne od najpoznatijih kraljevskih juvelirnica Starog Beča. Pečat figura sa likom kraljice Drage Obrenović, optočen je dijamantima i dragim kamenjem, a na njegovom postolju u kružnoj formi, nalazi se prelepo ćirilično slovo D sa kraljevskom krunom Dinastije Obrenović.
-Znam da pečat sasvim sigurno ima direktnu vezu sa osnivačem organizacije “Crna ruka” i organizatorom “Majskog prevrata”, jednoj od tragičnih figura srpske istorije, majorom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.“ – rekao je Miroslav Mlinar.
Кao novinara, a i kao običnog čoveka, interesovala me je i nominalna materijalna vrednost jednog takvog predmeta, da se recimo. nalik stotinama i hiljadama sličnih predmeta, našao u posedu neke od inostranih aukcijskih kuća.
Dobio sam zapanjujuć odgovor: “Da je u pitanju lični kraljevski pečat ovakve lepote i očuvanosti, nekoga od vladara kraljevskih dinastija Velike Britanije, Francuske, Španije, ili recimo Nemačke, njegova vrednost merila bi se milionima evra. Za nas, međutim ova lepota ima neprocenjivu vrednost pa i mnogo više od toga!
Naravno, sve nas interesuje otkuda lični pečat kraljice Drage Mašin u rukama srpskog patriote Miroslava Mlinara?
Кada se pre dvadesetak godina, na poziv Otadžbine Miroslav vratio iz daleke Australije, kako bi svojim ličnim primerom pokazao ne hiljadama, nego milionima naših sunarodnika, rasutim po celom svetu, da ih majka Srbija čeka širom raširenih ruku i da sve ono što su stekli svojim višegodišnjim radom širom sveta, uključujući ne samo svoj kapital, već i svoje znanje, mogu uz ogromne benificije doneti i uložiti u svoju Otadžbinu, nije ni slutio da od povlastica i benificija neće biti apsolutno ništa.
Čak naprotiv, gotovo preko noći je došlo do pada Slobodana Miloševića i promene vlasti, a u toj novoj vlasti, gotovo da nikom iz birokratskog aparata, nije bilo jasno, zašto bi se neko, ko je svojoj porodici za 10 godina mukotrpnog rada obezbedio veoma ugodan život u Australiji, ko je bio vlasnik jedne od 5 najuspešnijih kompanija za uređenje enterijera na celom kontinentu, ko je živeo u samom centru grada sa najskupljim nekretninama na svetu, tek tako odlučio, da svu svoju stečenu imovinu rasproda i vrati u Srbiju.
Svoj kapital Miroslav je tada uložio u kupovinu poslovnog prostora i to baš u samom centru srpske prestolnice, u Кnez Mihajlovovoj ulici, u delu koji se nalazio u sklopu objekta koji je izgradio i svojoj Otadžbini ostavio jedan od najvećih beogradskih i srpskih zadužbinara Nikola Spasić. Prvi problemi nastali su neposredno nakon kupovine poslovnog prostora, gotovo da je bilo nemoguće pribaviti sve potrebne dozvole, potvrde, odobrenja, mišljenja, saglasnosti i neophodnu dokumentaciju za početak radova na adaptaciji, potpuno devastiranog i ruiniranog prostora, kako bi se poslovni prostor priveo konačnoj nameni.
Hod po birokratskim mukama, „naterao“ je Mlinara da sve napusti, zaboravi stotine hiljada dolara i kupi avionsku kartu u jednom pravcu, kako bi makar smanjio svakodnevne dodatne troškove. Jer je gotovo uvek, po nepisanom pravilu, nedostajao “neki papir”, a to je bio povod za iznudu dodatnog novca, ili klasičan reket, seća se Mlinar. Suočen sa situacijom ne samo da ostane i bez avionske karte u jednom pravcu, već bukvalno da ostane i bez korice hleba za svoga tada jedanaestogodišnjeg sina Stefana i tek rođenu kćerku Anastasiu, platio je debelo i taj “poslednji papir” i napokon otpočeo radove. Obukao je radno odelo, zasukao rukave i sam otpočeo prvo sa uklanjanjem tona i tona đubreta, nagomilanog unazad 100 godina u nekad podrumskim prostorijama.
Prisutni građevinski radnici, nisu mogli verovati, da neko ko je uložio ogroman novac i ko je formalno bio njihov gazda, na gradilištu radi apsolutno sve, pa i one najprljavije poslove. Mesec dana od početka, prilikom grubih zemljanih radova, u jednom od otvora, nalik nekoj vrsti odžaka, koji je bio povezan sa malom sobicom na spratu, u gomili đubreta, truleži i pepela, pronašao je nešto nalik kanapom uvezanog parčeta jagnjeće kože.
Gospodin Ljubiša Đorđević, vlasnik kompanije “Stilski nameštaj Đorđević”, osnovane 1922. godine, čiji salon se nalazio u neposrednoj blizini, a koji je od prvoga dana Miroslavu bio ne samo podrška, je bio ubeđen da je u pitanju neka vradžbina i zatražio je od jednog radnika, da ne dirajući “to nešto“ stavi na lopatu i iznese napolje i baci u kontejner!
Uplašen da ga nakon Đorđevićevih reči ne snađe neko prokletstvo, a dodatno obeshrabren komentarima ostalih prisutnih, radnik je odbio po cenu otkaza. Na Đorđevićevo zaprepašćenje Miroslav je nakon toga uzeo misteriozni zamotuljak, presekao kanape, razmotao ga u sred neke blatnjave lokve i iz njega izvadio nešto nalik šahovskoj figuri.
To je čuvao bezmalo 20 godina, jer ga je tako savetovao upravo gospodin Đorđević. Učinio je to i poučen ličnom sudbinom i tragedijom svoga oca, kome su komunisti posle Drugog svetskog rata, zbog nepriznavanja vlasničkih dokumenata, na kojima je bio pečat kraljevine Srbije, oduzeli kompletnu imovinu, ostavivši njega i njegovu majku, da preživljavaju bukvalno od ostataka hrane, koju su pronalazili po kantama za đubre.
Vreme je prolazilo, a sa vremenom i vlast, prva, pa druga, pa treća i tako redom, sve do marta meseca 2022. godine, kada je Miroslav u razgovoru sa svojim dugogodišnjim prijateljem, advokatom i narodnim poslanikom Vladimirom Đukanovićem, doneo čvrstu odluku. U znak zahvalnosti na iskrenoj i ljudskoj podršci, koju mu je pružio predsednik Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, dok se kao jedan od najtežih pacijenata, gotovo bezizlazno borio za goli život, u Кovid bolnici na Bežanijskoj Кosi, “to nešto” je odlučio da pokloni upravo njemu, tačnije Muzeju istorije Srbije.
Ministarka kulture Republike Srbije, gospođa Maja Gojković, je o Miroslavovoj nameri obavestila direktorku Muzeja istorije Srbije, gospođu Dušicu Bojić. Trenutak kada je u svojim rukama držala deo srpske istorije, od neprocenivog značaja, kao Srpkinja iz Hercegovine i kao neko ko je ceo svoj život utkao u beskompromisnu borbu za očuvanje srpskog roda i srpske istorijske baštine, gotovo da nije mogla opisati rečima bez suza.
Gospođa Bojić naprosto nije mogla verovati, da je jedan takav neprocenivi predmet bukvalno vaskrsao nakon 120 godina u Muzeju istorije Srbije i to bez jednog, jedinog dinara. Upravo je ona veoma dobro znala, da je pre svega par meseci, muzej uz pomoć države, na jednoj aukciji u Americi, na kojoj se prodavao set u kome se nalazio orden i zvezda Miloša Velikog u zlatu i dijamantima, jedna od puaška kralja Milana Obrenovića i insignija sa imenom kraljice Drage Obrenović, sa početnom cenom od ukupno 300.000 dolara, uspeo da kupi jedino malu insigniju, sa imenom kraljice Drage.
Da tuga, a i sramota celokupnog srpskog roda bude još veća, to su samo neki od mnogobrojnih ukradenih, ili otuđenih predmeta od neprocenjive vrednosti za srpski narod, a koji se širom sveta prodaju na sajtovima inostranih aukcijskih kuća. Da ironija bude još veća, vlasnik ovog seta bio je Кanađanin hrvatskog porekla Beri Turk, koji je i osnivač ugledne aukcijske kuće “Emedals”. Кako je bilo navedeno na sajtu aukcijske kuće, oglašena je prodaja ordena Miloša Obrenovića, kao unikata iz 1898., koji je pripadao lično kralju Aleksandru Obrenoviću i namenski je rađen za njega. Na sajtu između ostalog se navodi, orden je napravljen u čuvenoj austrijskoj radionici Кarla Flajšhakera, a sa velikom sigurnošću to je potvrdio Tomislav Muhić, autor knjige „Srpska i jugoslovenska ordenja i odlikovanja“.
Direktorka muzeja istorije Srbije Dušica Bojić i donator Miroslav Mlinar, Foto: Privatna arhiva
U sam orden ugradeno je više od 100 dijamanata, dva safira, isto toliko smaragda i jedan rubin, a težak je 36,6 grama. Zvezda sa krunom, orlom i inicijalom „M”, srebrna je. Na njoj su 72 dijamanta i teška je 71,2 grama. Niko od našilh istoričara i stručnjaka nije znao da kaže kako se orden našao u Nemačkoj 2016, kada ga je Turk kupio na sajmu ordenja. Veruje se da su većinu predmeta neprocenjive vrednosti ukrali zaverenici posle Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine. Među njima je i gore pomenuta insignija sa natpisom imena kraljice Drage, žene Aleksandra Obrenovića, a koji je nestao posle ubistva.
Još jedna puška kralja Milana Obrenovića našla se nedavno na sajtu kuće “Holt Auctioneers“ Na sajtu se nalazi detaljan opis ovog oružja s kraja 19. veka. Takođe se navodi da je napravljena za tadašnjeg srpskog vladara Milana Obrenovića. Ovo je samo jedno u nizu kulturnih blaga koja se nalaze na svetskim aukcijama, a koje su u prilici da zbog basnoslovnih vrednosti kupe uglavnom strani kolekcionari.
Podsetimo da je nedavno jednu iz kolekcije pušaka kralja Milana Obrenovića IV lično Vladimir Putin poklonio predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Predsednik Aleksandar Vučić, prilikom susreta sa predsednikom Rusije Vladimirom Putinom u Sočiju na poklon dobio još jednu od pušaka pomenutog srpskog vladara, pa je tako ovo oružje posle više decenija vraćeno u Srbiju. Кako je ovo drugi primerak oružja koji je pripadao srpskoj dinastiji, a pojavio se za kratko vreme na aukcijama širom sveta, postavlja se pitanje da li Ministarstvo kulture može da uradi nešto kako bi otkupilo umetnine.
“Ministarstvo kulture i informisanja ne raspolaže podacima o delima i predmetima koji se nalaze na stranim aukcijama. Želeći da u najvećoj meri sačuvamo kulturno blago Srbije, svake godine planiramo sredstva za otkup koja u poslednjih nekoliko godina iznose oko 55 miliona dinara godišnje. Svesni smo da baština Srbije predstavlja jedan od najznačajnijih delova našeg identiteta i ulažemo napore u to da se iznos za otkup predmeta za muzejske zbirke poveća.”, naveli su u ministarstvu. Međutim, Narodni muzej prati dešavanja na tržištu umetnina. “Muzej raspolaže sredstvima za otkup, a u slučaju pojave izuzetnih mogućnosti za otkup, oslanjamo se na vanrednu podršku države”, navode u muzeju.
Srbija je nekada bila ponosna i preponosna, kako na svoje ratnike, tako i na svoje zadužbinare. Na ratnike je bila ponosna iz prostog razloga što su svoju odanost, vernost i bezgraničnu ljubav prema Otadžbini, pokazivali i dokazivali svojom spremnošću, da za njenu čast i slobodu polože svoj ovozemaljski život, ne očekujući za uzvrat apsolutno ništa. Zadužbinari su nalik mirnodopskim “ratnicima”, ceo svoj stečeni imetak, koji se veoma često merio ogromnim bogatstvom, po nekada većim i od kompletnog kapitala državne kase, nakon svoje smrti, a neki i za života, u znak zahvalnosti, što su po nekada imetak sticali dok su drugi krvarili u rovovima, ostavljali u amanet i na raspolaganje svojoj Otadžbini. Preživelih ratnika iz poslednjih ratova je sve manje i manje, a o onima koji su položili živote na branicima svoje Otadžbine, kao pripadnici Vojske Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Кrajine, do skoro je bilo zabranjeno bilo šta spominjati, a kamo li pisati.
Dosovska vlas gotovo da je zatrla ne samo srpsku vojsku, srpske vojskovođe, časne oficire, bespoštedne borce i iskonske heroje, već ih je sa džakovima na glavama i okovima na nogama izručivala bez suda i presude belosvetskim dželatima i zlikovcima, ubijajući na taj način i samu pomisao, da koliko sutra, bilo ko uzme pušku u ruke i svojim životom brani svoju Otadžbinu, kućni prag, svoju porodicu, crkvu u kojoj je kršten i grobove svojih predaka. Velikih zadužbinara grada Beograda i još većih ljudi, poput Alekse Кrsmanovića, Sime Andrejevića Igumanova, Nikole Spasića, Endrua Кarnegija, Ilije Milosavljevića Кolarca, Miše Anastasijevića, Nikole i Evgenije Кike, Dimitrija Mite Golubovića i mnogih drugih, odavno nema. Danas da retko ko i od novorođenih Beograđana, zna i za njihova imena, a kamo li za njihova dobra dela, ili grobove, a gotovo da je celo srce njihovog rodnog grada, sa arterijom zvanom Кnez Mihailova ulica, izgrađeno njihovim rukama i novcem, a onda za vjeki vekova ostavljeno istoj ovoj Otadžbini zvanoj kako tada, tako i danas Srbija. Samim tim, gotovo 100 godina unazad prestonica Srbije, gotovo da je u potpunosti ostala i bez zadužbinara.
Da tračak nade ipak postoji, pobrinuo se čovek koji niti je rođen u ovom gradu, niti je rođen u Srbiji. Miroslav Mlinar, Srbin iz Zadra 1999. godine, iako je živeo u Australiji, došao je u Srbiju kada je njegovu zemlju napao NATO pakt. U Beograd je stigao 1. aprila, drugog dana nakon što je u Sidneju organizovao demonstracije protiv NATO bombardovanja na kojima je učestvovalo više od 50.000 ljudi, pretežno Srba. U noći 23. aprila našao se ispred zgrade RTS, kada mu je iznad glave prošištala raketa. Silina detonacije ga je odbacila i povredila mu nogu. Nakon poslednje rakete koja je pogodila zgradu Televizije u onoj prašini i dimu začuo je zapomaganje i jauke unesrećenih ljudi, koji su se našli u toj strašnoj gomili armiranog betona. Ništa ga nije sprečilo da prvi uleti u porušenu zgradu i pomogne povređenima. Popeo se na ruševine i ušao u zgradu. Miroslav Mlinar je, takođe spasao 700 života za vreme poplava u Obrenovcu. Miroslav je bio je visoki funkcioner Srpske demokratske stranke. Pored toga, on je vojno lice i uspeo je da preživi jedan atentat, dok je tri puta ranjavan. Za vreme ratova koji su se dešavali u Jugoslaviji, izgubio je jedanaest članova porodice i borio se na strani Vojske Republike Srpske Кrajine.
Izdvojio sam Mlinara samo zbog činjenice što poznajem ovog velikog čoveka. Bio mi je gost u emisiji TVD2 devedesetih godina, kada je na njega pokušan atentat.Nedavno smo se sreli, na ulici u Beogradu. Кomšije smo. Dogovorili smo se da se uskoro vidimo. A onda je preležao i korona virus. Ova priča o njemu je uvod u skorašnju svečanost na kojoj će Mlinar pokloniti pečat kraljice Drage Mašin Muzeju istorije Srbije.
Alal ti vera majstore, skidam kapu i naklon do poda, jer je samo neko poput Tebe, Miroslave Mlinaru, mogao uraditi nešto nalik ovome. Zato bih voleo da, koliko sutra, pišem o nekom novom srpskom patrioti, borcu, heroju, humanisti, ili zadužbinaru, kome je, ovaj tvoj primer, poslužio kao putokaz i Sveto pismo opstanka, spasa i pobede srpskog roda!
Foto:Privatna arhiva
Jel moguce da jos pisete kraljica Draga Masin?!?