Sedamdeset i tri godine od osnivanja NATO
Pre sedamdeset i tri godine, 4. aprila 1949. godine, 12 država je osnovalo Severnoatlantski pakt (NATO). Danas se sastoji od 30 zemalja, nakon osam krugova proširenja
Uspostavljanje NATO-a
Doktrina „obuzdavanja SSSR-a” koju je objavio američki predsednik Hari Truman u martu 1947. bila je jedan od preduslova za uspostavljanje NATO-a (Severnoatlantskog pakta).
NATO je osnovan Severnoatlantskim ugovorom koji su 4. aprila 1949. u Vašingtonu potpisali ministri spoljnih poslova 12 zemalja (Belgije, Kanade, Danske, Francuske, Islanda, Italije, Luksemburga, Holandije, Norveške, Portugala, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjene Američke Države) „da promoviše stabilnost i blagostanje u oblasti severnog Atlantika“.
Ugovor je stupio na snagu 24. avgusta 1949. godine (na dan deponovanja ratifikacija svih država potpisnica). Dokument se sastoji od 14 članova koji definišu prirodu i zadatke vojnog saveza. Član 5. je kamen temeljac Severnoatlantskog ugovora, prema kojem se oružani napad na jednu ili više država potpisnica smatra „napadom na sve njih“.
Član 10. predviđa da „Strane mogu, jednoglasno, pozvati bilo koju drugu evropsku državu koja je u poziciji da unapredi principe ovog Ugovora i da doprinese bezbednosti severnoatlantskog područja da pristupi ovom Ugovoru“.
Proširenje NATO-a
Struktura članstva u NATO-u se menjala nekoliko puta. Prve nove članice, Grčka i Turska, pristupile su Severnoatlantskom savezu 18. februara 1952. Zapadna Nemačka je postala članica NATO 6. maja 1955. (nakon ujedinjenja Nemačke, vojna alijansa je pripojila teritoriju bivše DDR 3. oktobra , 1990). Dana 30. maja 1982 Španija je pristupila NATO-u. Kao rezultat toga, broj država članica alijanse porastao je na 16.
Početkom 1990-ih, zbog završetka Hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, vojna alijansa je počela da stvara različite mehanizme konsultacija sa bivšim državama članicama Varšavskog ugovora (1955-1991). Tako je 1991. osnovan Severnoatlantski savet za saradnju (1997. ga je zamenio Savet evroatlantskog partnerstva).
NATO je 1994. godine usvojio program Partnerstvo za mir (PfP) čiji je cilj razvoj sveobuhvatne interakcije između alijanse i država koje nisu članice NATO-a. Vojna alijansa je 1995. objavila studiju u kojoj se tvrdi da „postoji jedinstvena prilika“ u novim uslovima za proširenje NATO-a „da se izgradi poboljšana bezbednosna arhitektura u celom evroatlantskom području“.
NATO samit u Madridu u julu 1997. godine pozvao je Mađarsku, Poljsku i Češku da se pridruže alijansi. Nakon toga, druge zemlje bivšeg komunističkog bloka pozvane su da pristupe NATO-u.
Od kasnih 1990-ih, 14 zemalja pristupilo je NATO-u: Mađarska, Poljska i Češka 1999, Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija 2004, Albanija i Hrvatska 2009, Crna Gora 2017 i Severna Makedonija 2020. Dakle, danas NATO čini 30 država članica.
Lideri država članica NATO-a objavili su na samitu u Bukureštu u aprilu 2008. da će Ukrajina i Gruzija „postati članice NATO-a“.
Zapadna uveravanja sovjetskog rukovodstva o neširenju
Stalna misija Rusije pri NATO-u objavila je 12. maja 2015. analizu odnosa Rusije sa vojnom alijansom pod nazivom „Rusija-NATO: mitovi i činjenice“. U studiji se navodi da se NATO proširio na istok suprotno usmenim obećanjima koja su zapadni lideri, posebno nemački kancelar Helmut Kol i ministar spoljnih poslova Hans Ditrih-Genšer, dali sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu 1990. tokom pregovora o ujedinjenju Nemačke.
Nemački časopis Der Spiegel je 18. februara 2022. izvestio o arhivskim dokumentima koji potvrđuju uveravanja zapadnih zemalja sovjetskom rukovodstvu da se NATO neće širiti na istok. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova je 24. februara predstavilo video zapis iz 1990. godine, u kojem su nemački ministar spoljnih poslova Hans-Ditrih Genšer i američki državni sekretar Džejms Bejker pred TV kamerom rekli da su partneri iz Sovjetskog Saveza dobili uveravanja o nepoštovanju NATO-a. -proširenje na istok.
S tim u vezi, u analizi se pominju i razgovori sovjetskog ministra spoljnih poslova Eduarda Ševarnadzea i američkog državnog sekretara Džejmsa Bejkera o neširenju NATO-a. Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je u decembru 2016. rekao da je predao dokumente o ovim sastancima predstavnicima država članica NATO-a.
Stav Rusije o širenju NATO-a
Rusija je više puta govorila protiv širenja NATO-a na istok, navodeći da je ovaj proces povećao tenzije u Evropi. Po oceni ruske vojske, ulazak novih članica u NATO skraćuje period strateškog razmeštanja snaga alijanse i skraćuje vreme Rusiji za dovođenje svojih trupa u borbenu pripravnost. U avgustu 2008. tadašnji stalni predstavnik Rusije pri NATO-u Dmitrij Rogozin izjavio je da je odluka NATO samita zapravo gurnula gruzijsko rukovodstvo ka vojnoj agresiji na Južnu Osetiju pokrenutu 8. avgusta 2008.
Tokom 2008. godine, dok je NATO nastavio svoje širenje na istok, a Sjedinjene Države sledile planove za razmeštanje elemenata raketnog štita u Poljskoj i Češkoj, tadašnji predsednik Rusije Dmitrij Medvedev izneo je predlog da se zaključi Ugovor o evropskoj bezbednosti koji bi zadržao princip nedeljive bezbednosti. Ugovor je „pozvan da u pravno obavezujućem obliku ponovo potvrdi da nijedna država ili međunarodna organizacija ne mogu imati isključiva prava na održavanje mira i stabilnosti u evroatlantskom regionu“. Predlog nije naišao na podršku zapadnih država.
Ruski predsednik Vladimir Putin je na sastanku u Sočiju o razvoju mornarice u decembru 2019. rekao: „Danas moramo poći od činjenice da širenje NATO-a i razvoj njegove vojne infrastrukture u blizini ruskih granica predstavljaju potencijalnu pretnju bezbednosti naše zemlje. ”
Predsednik Putin je 1. decembra 2021. rekao: „U našem dijalogu sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima insistiraćemo na razradi konkretnih sporazuma koji će isključiti bilo kakvo dalje širenje NATO-a na istok i razmeštanje pretećih sistema naoružanja u neposrednoj blizini teritorije Ruske Federacije.”
Ruski lider je naglasio da su Rusiji potrebne „precizno pravno obavezujuće garancije jer zapadne kolege nisu ispoštovale svoje verbalne obaveze“ (da se NATO neće širiti na istok nakon ujedinjenja Nemačke).
Ministarstvo spoljnih poslova Rusije objavilo je 17. decembra 2021. nacrt sporazuma o bezbednosnim garancijama između Rusije i Sjedinjenih Država i nacrt sporazuma o obezbeđenju bezbednosti Rusije i država članica NATO-a. U ovim nacrtima sporazuma, Rusija je predložila da se jedni druge ne smatraju neprijateljima, uzdržanost u izvođenju vojnih vežbi u blizini granica, odustajanje od vojnih aktivnosti u Istočnoj Evropi, Južnom Kavkazu i Centralnoj Aziji i garantovanje odbijanja NATO-a da se proširi na istok i rasporedi naoružanje u zemlje koje su pristupile vojnom savezu nakon 27. maja 1997. godine kada je potpisan Osnivački akt Rusija-NATO.
Zamenik ruskog ministra spoljnih poslova Sergej Rjabkov potvrdio je spremnost Rusije za vojni odgovor, ako NATO nastavi da ignoriše bezbednosne brige Rusije, precizirajući da Moskva pokušava da izbegne ovaj scenario i da je svesna potrebe za održavanjem dijaloga.
Međutim, u toku tri runde konsultacija sa Sjedinjenim Državama, NATO-om i Organizacijom za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u januaru 2022. godine nisu donete nikakve značajnije odluke. 26. januara, SAD i NATO su predali Rusiji njihove pisane odgovore na predloge Rusije, u kojima su odbacili ključnu tačku neširenja NATO-a na istok i povratka na granice iz 1997. godine.
TASS / A. Chatten