Značenje skarednog skandala sa otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, čini se, nisu shvatili ni oni koji se nad tim opscenim činom zgražaju niti oni koji se njime oduševljavaju. Podjela među njima proteže se u prostoru kulturološkog i ide granicom između avangardnog i retrogradnog, odnosno između modernog i tradicionalnog, te između individualnog i kolektivnog, ali nijedna od tih međa nije suštinski bitna, pa čak ni tačna ako se malo bolje pogleda.
Sam kulturološki aspekt pariške olimpijske burleske od drugorazrednog je značaja ali i tako drugorazredan on uspijeva zamagliti činjenicu da je tu riječ prije svega o sportskom događaju. A podsjetimo li se činjenice da organizovani sport, pogotovo na međunarodnom planu, uvijek predstavlja ekstenziju politike, biće lako razumjeti da se na Seni odigrao čin demonstracije i projekcije političke i ideološke moći.
U povijesti olimpizma, ovo nije prvi slučaj pretvaranja igara u političku manifestaciju par ekselans. Olimpijske su igre same po sebi politički događaj, ali ta je njihova dimenzija nekoliko puta dovedena do paroksizma. U Berlinu 1936. igre su protekle u znaku dominacije nacizma kao novog njemačkog, i ne samo njemačkog, pogleda na svijet. Igre u Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. bile su kulminacija blokovske i hladnoratovske podjele svijeta i protekle su u znaku međusobnog bojkota. Organizator tek započetih igara u Parizu svojim se izborom protokola i sadržaja ceremonije otvaranja pridružio društvu u kom su do sada počasno mjesto imali nacizam, komunizam i liberalni plutokratizam. Probrano društvo, nema šta.
Da bi se razumjela poruka poslata sa obala Sene, nužno je u obzir uzeti mnogo više faktora od estradnog performasa u kom su se stapale refleksije i asocijacije na religijske simbole. Tačno je da je taj, s estetskog stanovišta prilično skaredan događaj, koji bi više priličio Eurosongu ili nekom opskurnom izboru za mis i mistera, mnogima povrijedio vjerska osjećanja, ali samo onima kod kojih su ta osjećanja plitka i koji o svojim vjerovanjima ne znaju baš mnogo. Refleksije i asocijacije na čuvenu sliku Leonarda da Viničija, Posljednja večera, nemaju skoro ništa sa samim Hristom. Uostalom, ne postoji univerzalni konsenzus oko Hristovog bića pa čak ni među njegovim sljedbenicima ne postoji saglasje, tako da jedna umjetnička slika, koja je još prilikom svog nastanka izazivala kontroverze u vatikanskim krugovima, jednostavno ne može imati snagu univerzalnog vjerskog simbola. Ceremonijal-majstor sa Sene lukavo je prošetao cirkuskom artističkom žicom, poigravajući se veoma tendenciozno sa umjetničkim djelom i znajući da će tako izazvati žestoke i ogorčene reakcije onih koji od čitave stvarnosti vide samo njenu epidermu.
Problem, dakle, nije u vrijeđanju vjerskih osjećanja, tim više što olimpijske igre nisu religijska svetkovina. Pa gdje je onda? On je smješten, kao što je već rečeno, u prostor političkog – olimpijske igre, kao planetarni događaj, jednostavno nisu mjesto ni prostor za slanje rigidnih političkih poruka, pogotovo onih koje imaju malo toga zajedničkog sa idealima modernog olimpizma, kog nipošto ne treba brkati sa antičkim olimpizmom koji je bio, današnjim mjerilima posmatrano, prilično segregacijski pa čak i rasistički, jer u njemu takmičari koji nisu Heleni nisu imali šta tražiti.
Organizator igara u Parizu performansom sa ceremonije otvaranja šalje eksplicitnu političku poruku o individualizmu i ultramodernitetu kao vrlinama i izvorištu slobode. To je posve legitimno stanovište i organizator bi na to imao svako moguće pravo kada ne bi bila riječ o međunarodnom događaju koji obuhvata skoro čitav svijet. Svijet koji, kao ni oko Hristovog bića, nije uspostavio konsezus ni oko ideoloških i političkih vrlina i ideala.
Dodatni je problem što je takva poruka lažna. Međunarodni olimpijski komitet odbacio je s prezirom mnoge od svojih ideala i principa, odnosno počeo ih je primjenjivati selektivno, pa tako na ovim igrama nema Rusije (šačica ruskih sportista koji nastupaju kao nekakvi apatridi veoma su opasna subverzija, opasnija čak i od pokušaja iz 1952. godine da na igrama u Helsinkiju nastupi Unija slobodnih istočnoevropskih sportista u čijem je upravnom odboru bio i čuveni Grga Zlatoper i koja je trebala omogućiti učešće sportistima koji su napustili socijalističke države). Međunarodni olimpijski komitet nije tijelo pozvano da rješava kapitalna politička pitanja niti da podriva i subverzivno potkopava međunarodni poredak koji još uvijek počiva na državama i upravo države a ne individualni sportisti i sportski radnici sačinjavaju taj komitet.
Istovremeno se na igrama takmiči Izrael, dakle država u vlasti ideologije najrigidnijeg kolektivizma u čije ime se čine i jezivi zločini. Izraelu se ne toleriše samo to, već se, štaviše, i njegovim sportistima toleriše morbidno potpisivanje na projektile koji se potom šalju na civilne ciljeve u Palestini. Uporedi li se učešće Izraela sa tridesetogodišnjom zabranom Južnoj Africi da zbog aparthejda učestvuje na olimpijskim igrama dokaz je da Međunarodni olimpijski komitet više ne djeluje na svojim proklamovanim načelima.
Čitaocu koji se sjeća distopijskog filma Rolerbol iz 1975. godine biće lakše razumjeti ideale korporativizma, a potom i njegove namjere u današnjem svijetu. Izvorišta političkog subjektiviteta kroz povijest su se transponovala od boga preko vladara do društvene grupe, da bi društvenoj grupi u posljednjih par vijekova bio, s većim ili manjim uspjehom, pridružen i pojedinac. Кorporativizam nastoji da izvorište i uporište tog subjektiviteta premjesti isključivo u polje ekonomske moći i upravo zbog toga podriva temelje društvenih kategorija, koncepata i pojmova. Naravno, on to ne čini revolucionarno već subverzivno, u nastojanju da izbjegne žestoku reakciju koja bi usporila dostizanje ciljeva.
Zbog toga se na svakom ćošku potkopavaju i detroniziraju temeljni simboli i pojmovi, zbog toga je nužan groteskni i estetski nakaradan performans na otvaranju igara, zbog toga su nužni Rusi koji ne nastupaju ispred svoje države, zbog toga su nužni izraelski sportisti koji se egzaltirano potpisuju na bombe, zbog toga su nužni pojedinci čiji je individualizam sveden na agresivni i konfuzni identitarni galimatijas i na karikaturu. Današnji korporativizam teži ka tome da svoju moć što manje dijeli s onim što poznajemo kao politiku, ali i sa drugim subjektima, odnosno sa državom, sa društvenom grupom i sa pojedincem. Кoliko se odmaklo na tom putu zorno potvrđuje činjenica da se već nekoliko decenija na čelu Sjedinjenih Američkih Država smjenjuju politički imbecili, čija je stvarna politička moć veoma upitna, ako ne i nepostojeća, jer taj posao obavlja neko drugi, odnosno onaj ko u svojim rukama drži poluge ekonomske moći.
I lukav je, mora se priznati, taj korporativni duh, jer dobro zna do kojih granica može ići u svom činodejstvovanju, zna da odmjeri svoje poteze kako bi oni izazvali tačno onu reakciju koja je njemu poželjna – malo bunta i kritike, koji očas ispare i nikada se ne pretvaraju u društvenu a pogotovo ne u političku akciju. On dobro zna da na olimpijskim igrama učestvuje mnogo sportista koji dolaze iz država koje se ne smatraju modernim po zapadnim standardima, ali isto tako zna da se niko od njih neće pobuniti jer su prestiž i slava učešća na igrama važniji od ubjeđenja i uvjerenja. On takođe zna da je čovječanstvo suviše podijeljeno, suviše neuko i suviše spremno na pogubne i partikularne kompromise iz razloga komoditeta e da bi se u njemu mogla javiti ideja koja će se efikasno suprotstaviti korporativizmu kao bujajućem totalitarizmu novog doba, koji ne želi da mu se desi Džonatan E. iz filma Rolerbol, odnosno autentični individualac koji postaje simbol dovoljno snažan da zaljulja i uzdrma noseće stubove poretka.
Francuski organizator olimpijskih igara koji se odlučuje na prenaglašeni estradni igrokaz na ceremoniji otvaranja u svemu tome je samo služinče korporativizma koji danas vlada mnogim aspektima društvenog života, uključujući i sport. On vjerovatno vjeruje da čini nešto napredno i pozitivno, pretresajući u aluzijama rodna, spolna i identitarna pitanja na jedan plitak i prenaglašen način, kao što vjeruje da provokativnim aluzijama na paradigmatične momente iz religijskog i duhovnog života čovječanstva čini nešto hrabro i slobodoljubivo. Stvar je, međutim, posve drugačija. Uloga institucija koje imaju izvršnu moć, a organizacioni komitet olimpijskih igara to nesumnjivo jeste, nije upućivanje izazova stvarnosti i njeno preispitivanje, već poštivanje uspostavljenih pravila i utvrđenih načela.
Preispitivanje stvarnosti te ideja i pojmova kroz koje je razumijevamo posao je nekog drugog, prevashodno mislilaca, naučnika, umjetnika… U Parizu se desio kopernikanski obrat u kom je institucija sebi dala za pravo da provokacijama preispituje stvarnost, nastupajući kao eksponent jednog ideološkog i političkog svjetonazora i demonstrirajući, nimalo domaćinski, njegovu supremaciju pred učesnicima igara iz čitavog svijeta, a istovremeno je ta institucija, skupa sa Međunarodnim olimpijskim komitetom, prekršila brojna pisana i nepisana pravila koja su određivala moderni olimpizam i davala mu raison d’être.
Takav čin prolazi i vjerovatno će proći bez dramatičnijih posljedica, jer u skarednom igrokazu sa obala Sene jedni vide vrijeđanje Hrista, drugi promociju seksualne izopačenosti, treći umjetničku hrabrost i humanističku pravovjernost, ali niko da vidi da je sa tog mjesta poslata poruka političke i ideološke isključivosti i nespremnosti da se uvažava različitost planete. A nigdje nekog ko bi uzviknuo – ljudi svih zemalja, ujedinite se. Ujedinite se barem u odbrani pojmova i njihovog sadržaja prije nego što postanete ekonomsko roblje korporativizma kao novog totalitarizma i navijači na krvoločnim utakmicama rolerbola.
Piše: Elis Bektaš za Žurnal
Foto: Printscreen X
