… bude domaćin i organizator Olimpiade: Falsifikat iz Zagreba oduzeo Olimpijadu?!
Priredio: Vladan Dinić
Za koji dan će Beograd biti domaćin Svetskog prvenstva u dvoranskoj atletici, što će posle Zimske olimopijade u Pekingu biti najveća svetska priredba u 1922. godini. Ali, u srpskoj javnosti malo je poznato da je Beograd već bio „upisan i viđen“ kao domaćin Olimpijskih igara 1948. godine!?
Kandidatura za domaćina „naredne“ Olimpijade (tokom održavanja Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine), praktično je – “prošla”. Kandidaturu Beograda za domalina letnjih Olimpijskih igara sačinio je i osmislio Svetomir Đukić, Užičanin, utemeljivač olimpijskog pokreta u Srbiji.
I, Srbiju su sprečili Hrvati, kojima je očigledno zasmetalo to što će Beograd ugostiti hiljade sportista iz svih delova sveta i – stvar je propala?!
Pisani zahtev za organizaciju Olimpijskih igara u Beogradu, tada glavnom gradu Jugoslavije, podneli su još u vreme održavanja letnjih Olimpijskih igara u Berlinu Srbin Svetomir Đukić i Hrvat dr Franjo Bučar na sednici MOK-a tokom održavanja igara u Berlinu.
Užičanin Svetomir Đukić je utemeljivač olimpijskog pokreta u Srbiji, član Mežunarodnog olimpijskog komiteta za Srbiju od 1912. godine, direktor srpskog olimpijskog komiteta od 1910. do 1919. godine, a zatim i podpredsednik JOK, predvodio je jugoslovenske sportiste na Olimpijskim igrama 1920. godine u Anversu, u Parizu 1924. zatim Amsterdamu 1928. i u Berlinu 1936. godine.
Na predlog Đukića 1920. godine, Hrvat dr Franjo Bučar postao je član Međunarodnog olimpijskog komiteta i upravo je on, obezbedivši TAJNU podršku sportskih saveza Hrvatske minirao Beograd da 1948. godine bude domaćin Olimpijskih igara.
O ovome se u srpskoj javnosti gotovo ništa i ne zna, ali po onome do čega je svojevremeno došao naš, užički publicista Đorđe Pilčević, koji je pretraživao arhivu Međunarodnog, Srpskog i Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, ma koliko ova cela priča izgledala neverovatna, ona je potpuno – istinita!
Đukić i Bučar su na kongresu u Berlinu ZAJENO podneli pisani zahtev da se u Beogradu 1938. ili 1939. godine održi kongres Međunarodnog olimpijskog komiteta, što je obradovalo sve ljubitelje sporta i sportiste sa prostora Jugoslavije. Međutim, Hrvatima je smetalo što se traži da Olimpijske igre budu u Srbiji, u Beogradu, pa je dr Bučar “okrenuo ćurak” – na brzinu organizuje i lično potpisuje protest sportskih saveza Hrvatske protiv kandidature Beograda za domaćina Olimpijskih igara, očito „zaboravljajući svoj potpis“ na kandidaturi Beograda predatoj 1936. godine u Berlinu.
Naravno, ovakav stav Hrvata zaprepastio je, kad su ćuli, sve u Beogradu, javnost je oštro reagovala na “podmetanje noge iz Hrvatske”, uz najavu sportista i ljubitelja sporta iz Srbije “da će i dalje raditi na organizovanju Olimpijskih igara u Beogradu”!
Vlasti u Srbiji su bile zagrejane za organizaciju Olimpijskih igara – doneta je tih godina, kada je u Nemačkoj, a ništa manje ni u Hrvatskoj, jačao fašizam uz zveckanje ratnih bubnjeva, da se u Beogradu izgradi olimpijski stadion…Obezbežen je novac iz kredita za tu pozamašnu investiciju koja bi bila najveća u tadašnjoj Srbiji. Određen je bio i projektant olimpijskog stadiona u Beogradu – arhitekta Verner Mirh, isti onaj koji je projektovao čuveni olimpijski stadion u Berlinu, koji je dolazo tih dana u Beograd i bio oduševljen srpskom i tadašnjom jugoslovenskom prestonicom.
Međutim, protiv kandidature Beograda svim silama su radili Hrvati, pa je na kongresu Međunarodnog olimpijskog komiteta 1939. godine u Londonu dr Franjo Bučar upotrebio i falsifikat – bez ikakve saglasnosti srpske strane, čiji predstavnici nisu prisustvovali kongresu, POVUKAO JE PISANI PREDLOG za kandidaturu Beograda overen potpisom Svetomira Đukića, ispod koga je bio i njegov potpis, koristeći se lažima da su predlagači, Svetomir Đukić i on odlučili da povuku predlog izrekavši svima u lice – bezočnu laž`:
“Naša zemlja neće biti spremna za organizovanje Olimpijskih igara”!
Svetomir Đukić bio je lični prijatelj osnivača modernih Olimpijskih igara Pjera de Kubertena (1863-1937), koji je 1896. godine u Atini pokrenuo moderne olimpijske igre i upravo njihovo veliko lično prijateljstvo bilo je garant da bi Beograd bez ikakvih problema dobio organizaciju Olimpijskih igara 1948. godine.
UŽičanin Svetomir Đukić učestvovao je u pet srpskih oslobodilačkih ratova, stigavši kao ratnik do čina divizijskog đenerala. Kao oficir u garnizonima u Zagrebu, Velesu, Sarajevu, Banjaluci, Bitolju, Osijeku i Skoplju on je organizovao brojna sportska takmičenja, šireći duh olimpizma.
Međutim, očito, Đukić je kao takav, itekako smetao Hrvatima – pošto je je hrvatskom podvalom – Beograd sprečen da bude organizator Olimpijskih igara 1948. godine…Kraj Drugog svetskog rata dočekao u nemačkom logoru!
Naime, Đukića su fašisti tražili da bi ga kao srpskog patriotu fizički uklonili…Ali, pred agentima nemačke specijalne policije on je posle kapitulacije Jugoslavije 1941. godine uspeo da pobegne iz svoje kuće u Beogradu i da se skrasi u svom rodnom selu Ražana kod Kosjerića.
Kao penzionisani visoki srpski oficir koji je sa ogromnim znanjem i ratnim iskustvom nameravao da pomogne odbrani svoje otadžbine Srbije, pod pretnjom smrti beži od četničkog komandanta Filipa Ajdačića, da bi pred kraj rata, po nalogu đenerala Draže Mihailovića, koji je cenio njegov diplomatski smisao stečen u Me|unarodnom olimpijskom komitetu, morao da ode u Italiju na pregovore sa saveznicima, gde biva uhapšen i sproveden u nemački logor.
Iako je još 1906. godine zvanično proglašen za najboljeg i najsvestranijeg srpskog sportistu, u “Enciklopediji sporta u Jugoslaviji” izdatoj sredinom prošlog veka u Zagrebu, o ovom Užičaninu nema ni slova. Međutim, u inostranstvu on nije zaboravljen – odmah posle Drugog svetskog rata za svoj rad u Međunarodnom olimpijskom komitetu i doprinos olimpijskom pokretu u Srbiji i svetu, Svetomir Đukić je dobio olimpijske medalje Švedske i Belgije, Nemački Olimpijski orden prvog reda i specijalnu diplomu Olimpijskih igara 1948. godine u Londonu. Đukić je iz nemačkog logora izašao 18. novembra 1947. godine.
Iako bez igde ičega, Đukić je bio član Mežunarodnog olimpijskog komiteta sve do 1949. godine, punih 37. godina, iako je za komunističke vlasti u Beogradu bio – nepoželjan!
Đukić je iz Nemačke, gde je živeo teškim izbegličkim životom, obavestio pismom Međunarodni olimpijski komitet “da živi u izbegliđtvu i da ne može da zastupa interese svoje zemlje, i da umesto njega izaberu novog člana”…
U oktobru 1960. godine, u najvećoj bedi i siromaštvu i daleko od svoje domovine Srbije, Svetomir Đukić je umro u staračkom domu u Duizburgu.
Početkom devedesetih godina prošlog veka, njegov sin, lekar Dušan Đukić koji je živeo u Kanadi, počeo je tešku borbuu da se telo generala Svetomira Đukića vrati u Srbiju. I, na 120-godišnjicu rođenja Svetomira Đukića, njegovi posmrtni ostaci preneti su u Ražanu kod Kosjerića, gde su uz najviše državne počasti, uz olimpijsku zastavu, počasnu četu i vojnu muziku sahranjeni u njegovom rodnom selu.
U Kosjeriću je podignuta spomen česma u čast Svetomira Đukića i njegovog velikog prijatelja, barona Pjera de Kubertena.