Najveći od svih ruskih Careva, Petar Veliki, spremajući se 1711. godine za rat sa Turskom, koji je svojim spletkama izazvao švedski kralj Кarl XII, pozvao je i slovenske narode da se uključe u ovaj rat. Кako je do toga došlo otkrivamo vam uz pomoć knjige Zaharija Orfelina, jednog od prvih srpskih istoričara, koja je napisana još 1772. Evo kako Orfelin opisuje ove događaje.
I tako je 25. februara u Moskvi, u Sabornoj crkvi, bio objavljen rat protiv Turaka, a preko granica razaslan manifest štampan na turskom jeziku. Zaista svi narodi, kako srodni slovenski, tako i grčki i drugih jezika istočne jerusalimske veroispovesti, koji tako dugo stenju pod igom otomanskim, počeli su već da zamišljaju Petra Velikog kao izrailjekog, od Boga poslanog anđela, koji će ih izbaviti iz ropstva muhamedanskog baš kao iz egipatskog.
Proročanstvo nađeno u grobu grčkog inperatora Кonstantina uveravalo ih je da će Turke iz Carigrada zauvek isterati narod riđ ili rus (to jest, crvenokos), pod kojim su podrazumevali Ruse. A i sad isto misle svi jednoverni, mada u nevolji ne mogu javno, već u tajnosti svoje usrdne molitve k Bogu za uspeh oružja blagočestivog carstva nad zločincima i čovekopoklonicima radi oslobođenja svoga i svoje sputane vere neprestano uznose.
U isto vreme kada je Porta Otomanska pripremala rat protiv Rusije, a ova ce spremala za odbranu, desilo se nekom Srbinu, Savi Vladislaviću, domorocu hercegovačkom, da iz Carigrada pređe u Moskvu, zbog nekog važnog posla što ga je u Carigradu učinio za carevog poslanika, s obzirom na tadašnje švedske i turske zavere. Taj Sava, kod cara Petra primljen veoma milostivo, izložio je odmah da, ako bi Njagovo carsko veličanstvo izvolelo da piše Crnogorcima i drugim susednim narodima, i da ih pokrene da uzmu, sa svoje strane, oružje protiv Turaka – svi bi se oni vrlo spremno javili u službu Njegovog Carskog Veličanstva, i time bi bila učinjena ne mala diverzija u odnosu na tursku silu. To izlaganje je imalo toliko uspeha da je Gospodar poslao tada u Crnu Goru pismo sledeće sadržine:
„PO BOŽJOJ MILOSTI, MI, PETAR PRVI, CAR SAMODRŽAC SVERUSКI
Preosvećenim Mitropolitima, blagorodnim i najprevashodnijim kneževima i ostaloj gospodi duhovnog i mirskog čina, naročito Crnogorcima, Zećanima, Dukađincima u Albaniji, Кlimentima, Кučima, Piperima i drugima, kako pravoslavne grčke, tako i rimske vere, zdravlje i svako blagopolučije od Svevišnjeg neka bude.
Neka bude poznato Vašim blagorodnnm osobama i svim narodima, štovateljima raspetog Hrista Boga našeg, preko koga se svi nadamo da ćemo u Carstvo Njagovo ući, koji će ce od sveg srca truditi za Crkvu i veru:
Pošto Turci, varvari Hristove Crkve pravoslavnog naroda progonitelji, mnogih država i zemalja nepravedni osvajači i mnogih svetih crkava i manastira razoritelji, nisu zadovoljni posedavanjem Grčke Imperije i mnogih drugih sila ne vojničkim nego nepravednim otimanjem, obmanjujuhi siročad u uboge i udovice, stavljajući ih najpre pod svoju zaštitu, a posle ih kao vukovi ovce rastržu, i stado hrišćansko uništavaju, i tolike hrišćanske provincije pod svoju vlast nepravedno bacaju, koje i dosad tiranstvom i mučenjem upropašćuju i u pogansku muhamedansku veru nasilno privlače.
A sada, videvši, nečastivci, Nas, Naše Carsko Veličanstvo, da hrišćanskom narodu dobra želimo i moćni smo da ga učinimo, te da smo milošću Božjom u vojnim poduhvatima veoma srećni, počeli su da podozrevaju kao da nameravamo otimati od njih zemlje kojima su nepravedno zavladali, i pomagati hrišćanima što stenju pod njihovim igom. Pa su oni, Turci, stupivši u savez s jeretikom, Кraljem Švedskim (koji je uz Božju pomoć oružjem Našim pobeđen i vojska njegova do nogu potučena i zarobljena i države njegove ne mali deo osvojen a ostatak u krajnju bedu i pustoš Našom pravednom vojnom doveden, i ne samo Naših – blažene uspomene samodršca – zemalja i gradova od nepravednog švedskog zavojevanja nego su i tri prevelike provincije s mnogim gradovima oko Mora Baltičkog osvojene, i tako je Božjom milošću oružje Naše proslavljeno, što je, nadamo se, Vašim osobama poznato), Našem Carskom Veličanstvu, a da im nismo dali nikakvog povoda, objavili rat, i poslanika Našeg koji je u Кonstantinopolju, u tamnicu bacili, nameravajući da i ostatak Hristovog stada u podaništvo svoje privedu.
Zbog toga smo Mi, videvši takve njihove zločine, i gledajući gonjenje hrišćana, prinuđeni da prizivajući Boga u pomoć prikupljamo ne samo Našu vojsku i silu nego i ostale Potentate, saveznike Naše, pozvati, te imamo nameru ne samo da se na poleće ove godine suprotstavimo tom neprijatelju, Busurmanu, nego i da sa silnim oružjem stupimo posred njegovog poseda i ugnjetene pravoslavne hrišćane, ako Bog dopusti, od poganskog ugnjetavanja i iga ovoga oslobodimo. U koji rat ulažemo i poslednje Naše talente, i s ljubeznovernom i iskusnom Našom vojskom, sami lično, stupamo protiv neprijatelja vere. Jer ova dobra, čista i viteška hrišćanska srca treba, prezrevši strah i teškoće, za crkvu i pravoslavnu veru ne samo da se bore nego i poslednju kap krvi da proliju, što će s Naše strane, koliko je Nama moguće, i biti učinjeno.
Uz to, zato što je Našem Carskom Veličanstvu poznata hrabrost drevnih vaših vladara, dubina dobrih vaših hrišćanskih srdaca, veština koju ste pre svega po dužnosti svojoj kroz hrabre sukobe za veru u ratnim prilnkama pokazivali, kao što se uverismo iz knjiga koje su štampane po celom svetu hvaleći vojnu veštinu vaših naroda, da je Veliki Aleksandar Makedonski, sa malom vojskom tamošnjih naroda, mnoge careve pobedio i mnogim imperijama zavladao, i time besmrtnu slavu u vojnom pogledu iza sebe ostavio. Georgije Кastriot Skenderbeg, celoga svog života sa malom vojskom vašega naroda ne samo što otrovnom poganskom zubu nije dozvolio da ga ujede nego je još i u šezdeset i tri velike bitke neprijatelja do nogu ptukao. I ako bi se ostali vaši despoti i vladari sa istim takvim srcem trudili, ne bi dopustili da padnu u ropstvo, a njihovi potomci u potčinjenost.
Zbog toga vam u ovo od Boga poslano vreme priliči da drevnu svoju slavu obnovite, sjedinivši se s Našim snagana i zajedno se s Nama podigavši da vojujete protiv neprijatelja, za veru i otečestvo, za čast i slavu vašu, za slobodu i nezavisnost vašu i vaših potomaka. A ako se ko od vas u ovom pravednom ratu potrudi, taj će pre svega od Boga dobiti svako blaro uzdarje, a od Nas milost i nagradu, i svaki će po zaslugama i željama biti nagrađen privilegijama Našim. Jer Mi sebi druge slave ne želimo sem da tamošnje hrišćanske narode od poganske tiranije oslobodimo, pravoslavne crkve ponovo da ukrasimo i životvorni krst da uzvisimo. I tako, ako se budemo zajedno, svako po svojim mogućnostima, za veru trudili i borili, ime Hristovo će se proslaviti još više, a pogani, Muhamedovi sledbenici, biće prognani u staro njihovo otečestvo, u pesak i stepe arapske.
Ova dobroželateljna gramata Našeg Carskog Veličanstva Vašim Blagorodstvima uručena će biti preko poslanika Naših. Dano, u Moskvi. leta Gospodnjeg 1711. godine, marta trećega u početku maja meseca.
“Ovaj poziv ruskog cara Crnogorci su oduševljeno prihvatili, a posebno Danilo Petrović Njagoš (1697-1735), koji im je navodno objašnjavao da je Rusko carstvo veće od svakog carstva na svijetu. Mitropolit je pozvao Crnogorce da udare na Turke, kako bi pomogli ruskom caru da rod hristijanski ispod ljutog jarma turskog izbavi. Crnogorci su uz pomoć carevih izaslanika formirali jedan odred i polovinom jula 1711. napali na turska utvrđenja i gradove (Grahovac, Gacko, Nikšić i Spuž).
Čitava akcija koju su vodili pukovnik Miloradović i mitropolit Danilo završila se za nepuna dva mjeseca. Iako nekih znatnijih vojničkih uspeha ovaj pokret nije imao, ono po čemu je najznačajniji jeste njegov moralno-politički efekat na Crnogorce i njihovo okruženje. Veliko crnogorsko nadanje u Rusiju završilo se velikim razočarenjem, a prihvatanje poziva ruskog cara da ustanu na Turke završilo se velikom tragedijom. Ljeta 1712. usledio je turski pohod, kojim je sultan želeo kazniti Crnogorce zbog napada na tursku teritoriju. Sultan je naredio i da se uhvate mitropolit Danilo i Mihailo MIloradović, koje je smatrao organizatorima čitavog pokreta. Turska vojska koja je krenula na Crnu Goru biila je ogromna – oko 20.000 ljudi. Ovako brojnoj vojsci Crnogorci se nijesu mogli oduprijeti, pa su Turci osvojili Cetinje…
U ovome ratu ni Rusi nisu imali mnogo sreće. Zahvaljujući izdaji moldavskog kneza koji im nije dostavio obećanu hranu i opremu, rat je izgubljen za nekoliko dana uz gubitke od 16 000 mrtvih. Na sreću sklopljeno je primirje sa sultanom jer bi u suprotnom da je rat nastavljen, verovatno došlo do sloma čitave ruske vojske a verovtno bi bio ubijen ili zarobljen i sam Petar Veliki.
Priredio: Gradiša Кatić/Afera