Ukrajina isčekuje rusku ofanzivu krajem maja meseca kada sami predviđaju da Rusija ima nameru da zauzme Harkovsku oblast. Obzirom da je Ruska vojska u ofanzivi na većem delu fronta i da konstantno i sistematski potiskuje ukrajinsku vojsku sa pravom pokazuju pesimizam koji sve više opseda ukrajinske vojnike i oficire na prvoj liniji fronta.
Nema više ni najava svojih pa makar i samo propagandnih kontraofanziva jer je jedna slična ukrajinska dugo najavljivana kontraofanziva letos potpuno propala i može se reći da je bila prekretnica posle koje su Rusi krenuli sistematski na zapad.
Demilitarizacija Ukrajine traje i to u mnogo širem smislu nego što je prvobitno planirano i vidimo da se proširila na ceo Кolektivni zapad koji sve više kuka kako nema dovoljno municije ni za par dana potencijalnog sukoba ni za sebe pa samim tim ni za „Partnere u Ukrajini“ a o regrutima i oficirima da i ne govorimo koji bi trebalo da popune redove ogromnog broja poginulih u ukrajinskoj vojsci.
U Švajcarskoj vojsci oko trećine stasalih momaka za vojnu obuku nije zdravstveno sposobno što samo pokazuje u kom stadijumu se nalazi švajcarsko društvo a nama služi kao ilustracija za vraćanje služenja vojnog roka u Srbiji i nije ovo samim tim i poziv na rat nego upravo prevencija protiv rata i pogibije a koja se stiče jakom i sposobnom vojskom a ne da se veruje dojučerašnjim neprijateljima sada nazivanim „zapadnim partnerima“ da će nas štititi u potencijalnom sukobu. Solidarnost ne postoji u tom slučaju niti je smemo očekivati.
U Srbiji se najviše bune oni koji i nisu sposobni za vojsku i koji bi prvi bežali iz iste i koji na svaki način nastoje da unize sopstvenu državu i srpski narod. Narušavanje ugleda države im je i zabava i posao u kome se dobro zabavlja ali i još bolje zarađuje. To svakako ne treba da nas obeshrabri u vraćanju služenja redovnog vojnog roka uz sve izmene i unapređenja koja treba da prate ove zakonske promene a koje su nužne obzirom gde živimo i u kakvom neprijateljskom okruženju pokušavamo da opstanemo čuvajući svoje tradicionalne vrednosti.
Učimo na iskustvu drugih i probajmo da ne ponavljamo njihove greške. Srbija mora izvući pouke iz sukoba u Ukrajini i pripremati se za najgori scenario a nadati se da se to nikada neće dogoditi. Situacija na Кosmetu i Republici Srpskoj ali i Makedoniji i Crnoj Gori je takva da se mora misliti brzo i raditi još brže. Iznad svega treba raditi na jedinstvu srpskog naroda u regionu na sve moguće načine. Strpljenje je ono što moramo imati u svom arsenalu pored mudrosti da preživimo na ovim našim prostorima ali strpljenje ne znači sporost u delovanju i aktivnostima koje će doprinositi većoj bezbednosti naše zemlje ali i naroda koji živi širom srpskih zemalja..
Takozvani genocid koji se nikada nije dogodio u Srebrenici je mera specijalnog rata koji se vodi protiv naše zemlje a kojem moramo da se odupremo na svaki mogući način. Satanizacija Srba usled nemogućnosti postizanja opipljivih rezulatata protiv Rusa u sukobu na istoku Evrope je prirodna stvar a imajući u vidu i sukob u Gazi jasno je da se Кolektivni zapad odlučio za specifičan perfidan pristup kako bi se dodvorio muslimanskim zemljama sa jedne strane jer ne može ili neće ništa da uradi povodom humanitarne kataastrofe u Gazi na koju ostaje poprilično nem.
Da li mi moramo da večno trpimo da nas drugi gaze? Naravno da ne.
Potezi na jačanju vojske ali i na jačanju saradnje sa zemljama Briksa predvođene Rusijom su apsolutni imperativ. Svakako ne možemo da očekujemo da će drugi da dođu da nas spašavaju u našoj zemlji a da mi ni jednog trenutka ne pružamo aktivni otpor prema, možemo slobodno reći teroristima i neprijateljima koji nam svakodnevno rade o glavi. Кada imamo prijatelje i saveznike onda ih možemo zvati u pomoć ali sami treba da budemo sposobni i voljni da se branimo i da pokažemo da pokažemo da Srbi nisu robovi zapada i bezlična masa kojom će da upravlja neki kolonijalni upravnik a mnogi bi želeli upravo to.
Piše: Vladimir Prebiračević
(direktor Srpsko-ruskog centra “Majak” i
potpredsednik izvršnog odbora Srpske narodne partije)