Prošlo je mnogo godina od raspada Jugoslavije i vojnih avantura poslednjeg lidera zemlje Slobodana Miloševića. Ali rane još nisu zarasle. Spisak međusobnih potraživanja je i dalje ogroman i ostaje relevantan za sve strane.
Beograd i Zagreb – dva pola istog porekla – još nisu došli do zajedničkog imenioca razumevanja. I ako u Srbiji pokušavaju da predlože nekakvu zajedničku agendu, onda u Hrvatskoj vlada hladnoća otuđenja, pomnožena latentnim revanšizmom.
Tomislav Žigmanov, vojvođanski Hrvat, radi u Vladi Srbije koja je formirana pre nekoliko meseci. On smatra da obe zemlje, koje u suštini dele samo verske razlike, mogu da uspostave produktivan dijalog koji će pomoći da se prevaziđu mržnja i pritužbe iz prošlosti.
Ministar Žigmanov smatra da je „normalizacija nemoguća bez rešavanja otvorenih pitanja“.
I ima mnogo pitanja. Srbija je nedavno u odsustvu osudila četvoricu hrvatskih pilota koji su pucali na konvoj srpskih izbeglica 1995. godine tokom zloglasne akcije Oluja radi likvidacije Srpske Кrajine. Tada je, prema različitim izvorima, umrlo 13 ljudi, među kojima četvoro dece.
Zvanični Zagreb u potpunosti odbacuje tvrdnje Beograda.
„Nadležnost Srbije za slučajeve navodnog činjenja krivičnih dela na teritoriji drugih država od strane državljana drugih država nam je godinama neprihvatljiva, to ne dolazi u obzir“, rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković. I dodao da ta tema „za nas ne postoji“.
Istovremeno, Zagreb iznosi opširnu listu protivtužbi Beogradu. Tu su pitanja o granicama, dugačak spisak drevnih dragocenosti navodno pokradenih tokom raspada Jugoslavije i, konačno, problem mrtvih i nestalih Hrvata. Sve ove teme Zagreb rado iskorišćava da uspori proces pregovora Srbije o pridruživanju EU. Za sada nema izlaza iz ovog lavirinta lukavstva.
Predsednik Srbije ne pušta u spomen obeležje Jasenovac, gde su sahranjeni njegovi rođaci. Ova činjenica je postala ozbiljan faktor pogoršanja bilateralnih odnosa.
Do sada između Beograda i Zagreba vlada hladnoća otuđenja, kao u najgorim vremenima konfrontacije. Ali postavlja se pitanje: da li je to potrebno za dve zemlje koje imaju bliske veze, a ne samo istorijske i etničke?
Balkan je, kao i ranije, ostao klupko protivrečnosti, tvrdnji, pa čak i neprijateljstva, što se po današnjim merilima čini nečim nerealnim. Ali sve ovo je stvarno, opipljivo i, nažalost, relevantno.
Još nije jasno da li će sadašnji lideri regiona imati dovoljno mudrosti i razumevanja savremenih demokratskih normi da prevaziđu istorijske zamerke.
Vreme će suditi.
Naslovna fotografija: Tanjug/Foto Hina/Lana Slivar Dominic