“Pa, kad nije hteo lepo da popije čaj” – rečenica proistekla iz karakterističnog balkanskog humora, aluzija je na tragičnu, a verovatno ne I slučajnu smrt čuvenog petrovgradskog kuvara Jevgenija Prigožina u sumnjivoj avionskoj nesreći, koja aludira na osvetoljubivost Kremlja nakon pokušaja puča.
Činjenica je da od početka sukoba u Ukrajini, Prigožin kroz kombinaciju mitomanskog I mističnog pristupa, od sebe, ali I Vagnerovaca načinio istinsku legendu – za jedne je bio simbol herojske borbe za multipolarni svet, za druge krvoločni zlikovac I pas rata, dok ga neki smatraju produktom KGB-a koji se usput sasvim fino materijalno okoristio.
Sam Prigožin bio je verovatno od svega nabrojanog po malo, a njegova smrt, pogotovo imajući u vidu dešavanja pre toga, potvrđuje da svaki Arkan pre ili kasnije završi isto, a naročito ako pomisli da je veći od ruke koja ga je stvorila, zalivala i usmeravala.
Šta, međutim, njegova smrt znači u ovom momentu kako za unutrašnji momenat u Rusiji, tako i za operaciju u Ukrajini, dešavanja u Africi, ali i samu jedinicu popularnih muzičara? Apsolutno ništa, u svakom pogledu.
Oni koji su mislili da je Putin nemilosrdni tiranin, misliće to i dalje – oni koji opravdavaju ovakav obračun sa izdajnikom, podržavaće to i dalje. Liberali će ostati liberali, tvrdolinijaši – tvrdolinijaši. Jedno topovsko meso zamenjivo je drugim.
Ako je neko mislio da Prigožin zaista samostalno odlučuje o pučevima u Africi, u zemljama pod zapadnom kontrolom i da to čini kao zanesenjak i idealista, oslanjajući se isključivo na svoju logistiku i Čegevarovski osećaj za pravdu, taj je zalutao u sferu geopolitike, politike i realnosti uopšte.
Što se tiče ukrajinskog fronta, gde su plaćenici više bili topovsko meso kako bi se sačuvao unutrašnji mir, nego kakva elitna jedinica, i tu stvari jasno stoje: tamo gde se za novac uzimaju tuđe ili gube svoje glave, apsolutno je svako zamenjiv. Pa čak i Prigožin.
I, konačno, Vagnerovci će nastaviti da postoje – da li pod istim imenom, ili drugim, da li u istoj formi, ili sličnoj, jer su neophodni Rusiji, a Rusija njima. I jer se taj recept pokazao učinkovitim, naročito u Africi, sada kada se globalne karte otimaju iz jedne u drugu ruku, kako bi se postigao balans ili makar narušio disbalans.
Tomo Lovreković