Piše: Luka Mičeta
Devetnaesti vek je bio vek u kome će se Srbija, kao i njeni vladari, susresti sa teškim izazovima, kada je ova mala balkanska kneževina a potom i kraljevina postala prostor oko koga su se lomili interesi najvećih sila, kada Srbija ulazi u složeni lavirint svetske diplomatije – srž problema koji je nazvan Istočno pitanje.
Slavni engleski arheolog ser Artur Evans (1851-1941) će reći: „Ma kojim putem prilazili problemu (Istočnog pitanja) mi se vraćamo uvek na jedinstvenu važnost položaja Beograda.“
Ako ima izvesne upitanosti nad konstatacijom lorda Džona Aktona (1834-1902) da „evropska istorija počinje od turskog osvajanja“, nema nikakve sumnje da su srpski prosperitet i nova srpska istorija počeli upravo sa slabljenjem, a na koncu i s padom Osmanskog carstva, kada je Carigrad, to „carstvo sveta“ kako je govorio Napoleon (1769-1821), izgubio svaki uticaj na Balkanu.
Srbija će, kao i ceo Balkan, postati teritorija oko koje će se tokom XIX ali i XX veka voditi zakulisne diplomatske igre velikih sila i krvavi ratovi. Međutim, problem Balkana neće biti samo egoistične ambicije velesila već i ono na šta je svojevremeno ukazao Džon Morli (1838-1923), vikont od Blekburna: „Pod lepim imenom Istočnog pitanja krije se jedan nerazmrsivi, promenljivi, nemogućni splet suprotnih interesa suparničkih naroda i veroispovesti.“
Srbija je prvi put pomenuta u jednom međunarodnom aktu 28. maja 1812. godine, kada je sklopljen Bukureštanski mirovni ugovor. Osmim članom ovog ugovora dotadašnja raja je stekla, kako je to rekao istoričar Mihailo Gavrilović (1868-1924), status „pravne ličnosti“.
Doba, koje je potom usledilo, treća i četvrta decenija 19. veka, mnogi istoričari nazivaju „erom Istočnog pitanja“. Tada će dva događaja, pored ostalog, presudno uticati na budućnost Srbije: Akermanska konvencija i Jedrenski mir.
Akermanskom konvencija između Rusije i Turske potpisanom 7. oktobra 1826. godine u tvrđavi Akerman (danas u Ukrajini) Srbiji je, tada delu turskog carstva, data autonomija, vraćene su joj teritorije koje su joj oduzete 1813. godine, posle sloma Prvog srpskog ustanka a Srbima je dozvoljena sloboda ispovedanja vere, pravo da podižu škole, bolnice, štamparije, sloboda kretanja u Osmanskom carstvu, zabrana muslimanima da se naseljavaju u Srbiju… Takođe, te povlastice su morale biti deo fermana sa hatišerifom koji bi se predao Rusiji i smatrao sastavnim delom konvencije. „Najzad je svoje sumnjivo pravo nad Srbijom Rusija pretvorila u pravi protektorat“ kazaće istoričar Mihailo Gavrilović.
Međutim, kada je sultan Mahmud II (1808-1839) prekršio odredbe Akermanske konvencije dolazi do Rusko-turskog rata (1828–1829) u kome su Rusi potukli Turke.
Porta je u ne malom strahu 19. avgusta 1829. godine predala Jedrene ruskom caru. Komandant ruske vojske na balkanskom ratištu general Ivan Ivanovič Dibič-Zabalkanski (1785-1831) je turskoj strani predao nimalo lake uslove mira koji je potpisan je 14. septembra 1829. godine baš u Jedrenu. Međutim, Petrogradu je bilo jasno da u postojećem političko-vojnom-diplomatskom kooridnatnom sistemu Evrope krah Osmanskog carstva može biti početak borbi velikih sila oko turske zaostavštine na Balkanu. Upravo zbog toga uslovi Jedrenskog mira su bili pragmatski prilagođeni, koliko je to bilo moguće, Osmanlijama, iako su preživeli strahotan vojni poraz.
Jedrenski mirovni ugovor tretirao je i četiri turske evropske provincije koje su već imale izvesne, ne iste, stepene autonomije. Turska je, kada je reč o Srbiji, morala (član 6) da ispuni odredbe Akermanske konvencije („bez ikakvog odlaganja i sa najvećom tačnošću“) i da joj dozvoli da organizuje nezavisnu unutrašnju upravu i da joj vrati šest oduzetih nahija. To je trebalo sve da se obavi pre nego se ruske trupe povuku sa turske teritorije. Porta je stoga Srbima izdala Prvi Hatišerif 30. septembra 1829. godine – naslovljen na beogradskog vezira zbog čega se Miloš dvoumio da li da ga primi – kojim su „samo svečano obeležene privilegije koje će Srbi uskoro moći da uživaju“ (Grgur Jakšić).
RUSKI CAR Nikolaj I Pavlovič
Ruski car Nikolaj I Pavlovič (1825-1855) je sazivao „komitet sedmorice“ kome su ton davali ministar spoljnih poslova Rusije grof Karl Vasiljevič Neselrode (1816-1856) i državni sekretar grof Jakov Andrejevič Daškov (1803-1872). Tada je na osnovu plana grofa Draškova iz 1828. godine zauzet stav da mogući krah Osmanskog carstva a potom i borba velikih sila koja bi usledila oko njegovog nasleđa može da bude opasna po Rusiju jer bi deoba Turske imperije između velikih sila te sile dovela na ruske granice. S druge strane proterivanje Turaka sa Balkana u Malu Aziju moglo je da poslediči pregrupisavanjem turskih snaga na turskoj maloazijskoj teritoriji što bi moglo da dovede do eventualnog ugrožavanja ruskih granica sa te strane. Takođe, održavanje “bolesnika na Bosforu” omogućilo bi održanje nesmetane trgovine kao i pravo prolaza ruskih brodova kroz moreuze. To bi Rusiji omogućilo, gledano iz strogo političke ravni, i ozbiljan uticaj na balkanske državice – da im se ne dozvoli izlazak iz okvira ruskih interesa.
Dakle, Petrograd se opredelio za strategiju „mirnog političkog i ekonomskog prodora“ – što bi danas rekli strategiju meke moći. Znači, jedan od pravaca ruske spoljne politike je bio očuvanje Osmanskog carstva.
No bez obzira na sve bili su to, pored ostalog, ključni preduslovi za oslobođenje i osamostaljenje Srbije.
Tako je došlo do jednog od najvažnijih događaja u istoriji Srbije koji se zbio u Beogradu, na dan Svetog Andrije Prvozvanog, 12. decembra 1830. godine, kada je na Tašmajdanu, na brdašcu pored mesta gde se danas nalazi Crkva Svetog Marka, pred nekoliko hiljada prisutnih Srba iz cele zemlje, na kišnom danu, pročitan Hatišerif na turskom, a sutradan i na srpskom jeziku. Hatišerifom koji je sultan Mahmud II potpisao nešto ranije, 15. oktobra, Srbiji je priznato pravo na unutrašnju samoupravu i za sva vremena je ukinuta turska uprava – kada je Srbija dobila obeležje „polunezavisne zemlje“ (Nil Aleksandrovič Popov). Ili kako je to nešto kasnije knez Miloš rekao – nastupila je „nova era srbskog bitija“.
Takođe, Srbiji je priznata unutrašnja samouprava pod naslednim knezom (poseban Berat) i Sovjetom, sloboda ispovedanja vere pravoslavne, nezavisni sudski sistem, pravo na formiranje vojske… kao i pravo da drže kapućehaju (diplomatskog predstavnika) u Carigradu.
Trećim hatišerifom („tolkovatelnim“, „izjasnitelnim“, „okončatelnim“) – koji je za razliku od prethodna dva bio naslovljen na kneza Miloša – koji je tatarin Indža za pet dana doneo iz Carigrada u Kragujevac 4. decembra 1833. godine Srbija je povratila i šest nahija koje joj je Turska oduzela nakon 1812. godine. Takođe, Srbija je dobila i međunarodno pravo da označi svoje granice dobivši, iako pod nominalnom vlašću sultana, unutrašnju državnu samostalnost i slobodu…
Miloš je po Avramu Petronijevićeu (1791-1852) poslao sultanu na dar 1.000 volova. Mahmud II je Petronijevića primio 28. decembra 1833. godine sa svim počastima koje Porta koristi kada se primaju opunomoćeni predstavnici stranih dvorova. Tom prilikom sultan Mahmud II je pozvao kneza Miloša da poseti Carigrad. Miloš nije zaboravio ni da se u posebnim pismima zahvali ruskim diplomatama. „Za ovo blagovolenije ja večno blagodarim prvo Bogu, pa caru ruskomu“ napisaće u svojim uspomenama kodža Miloš.
Prvi srpski novinar i pisac prvog srpskog ustava Dimitrije Davidović (1789-1838) u Novinama srbskim 1934. godine je napisao: „Od kako je pak i političesko sušćestvovanje Serbije ustanovljeno i od kako su Hatišerifi carski i Berat sultanski o nasledstvu knjaževskog dostoinstva u Serbiji izdani, od sada će strani narodi i više i probitačnije o nama misliti“.
Ubrzo će započeti akcije velikih sila za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Srbijom, ali će se i nastaviti neskriveni diplomatski uticaji na srpskog kneza i političke prilike u kneževini. Najbliži Miloševi saborci su se pribojavali da je kneževa pomirljiva politika prema Turskoj bila plod straha od Rusije. Knez je bio duboko uveren, pisao je knežev lekar Bartolomeo Kunibert, „da Rusija nema nikakvu drugu nameru sa Srbijom nego da joj ova posluži u njenim budućim smerovima na Otomansko carstvo“, ali dodao da Srbi nikada ne bi došli do privilegija koje su Hatišerifom obećane „da knez Miloš nije umeo svojom odsudnošću i svojom veštinom, a iznad svega silom novca, da prinudi Portu da ispuni svoja obećanja“. To potvrđuje istoričar i diplomata Čedomilj Mijatović, koji je kazao da je knez Miloš pomoću novca isposlovao naslednost prestola i teritorijalno proširenje na šest nahija.
U jednom pismu Dimitriju Davidoviću knez će mu napisati da ne bi trebalo dozvoliti „da svaki Rus drma Srbijom“.
Knez Miloš će svoje stavove u odnosu na Rusiju bliže objasniti u razgovoru sa sekretarom engleskog poslanstva u Carigradu Dejvidom Urkvartom (1805-1877) – za koga istoriografija pretpostavlja da je podstakao britanskog ministra inostranih poslova lorda Palmestrona da osnuje engleski konzulat u Srbiji – koji je na proputovanju kroz Srbiju 1833. godine proveo dve nedelje u Srbiji.
U poverljivom izveštaju koji je ovaj engleski agent poslao u London navodi se da je knez Miloš tražio od zapadnih sila da pomognu Srbiji, čudeći se kako je Velikoj Britaniji bliži Novi Zeland nego Srbija. Urkvart piše kako je knez Miloš namerno izbegavao da prihvati rusku ponudu da od Petrograda dobije naimenovanje za naslednog kneza Srbije, plašeći se da taj „poklon“ podrazumeva i pravo Rusije i Turske da mu se to priznanje u nekoj drugoj prilici i oduzme, kada to bude odgovaralo ovim silama. Te ponude Miloš nije prihvatio, kako kaže, „sve dok tu nominaciju nisam postigao od skupštinskih prvaka“. „Znao sam“, govorio je kodža Miloš engleskom diplomati, „da sam u pravu, iako me je ruski poslanik zbog toga nazvao karbonarom i Bolivarom. Na kraju mislim da sam, i ovako neobrazovan, kao što jesam, ispao mudriji nego razne Kapodistrije. Mora da su dobra sredstva kad je cilj dobar… Ovo je jedna nezavisna zemlja na istoku koja nije oponašala Evropu.“
DEJVID UKVART istrgao Srbiju i Miloša iz ruskog uticaja
Urkvart je bez sumnje preterao kada je napisao „da je sada Srbija istrgnuta iz ruskog uticaja“ ali nije bio daleko od istine kada je naveo da je Srbija „duboko zainteresovana za podržavanje Portine supermatije, jer je ona najbolja garantija srpske nacionalne individualnosti protiv Rusije i Austrije“
Lakše je u Srbiji bilo promeniti kneza nego ruskog konzula, kaže akademik Milorad Ekmečić (1928-2015), dok ruski istoričar Nil Aleksandrovič Popov (1833-1892) navodi da je ruski konzul u Srbiji „po kad kad još zasedao u Sovjetu i svagda pregledao njegova rešenja“.
Dejvid Urkvart je predlagao lordu Palmestronu, posle razgovora sa knezom Milošem, da se iskoristi Turska kao polazna osnova za odbranu od Rusije, smatrajući da treba da se na balkanskom prostoru mobilišu sve snage kojima bi se moglo ojačati oslabljeno Osmansko carstvo i da Srbija u tom pogledu ima značajnu ulogu jer Rusija iskorišćava njenu istorijsku nevolju za svoje sopstvene interese. On nije bio ni prvi ni poslednji Englez, kaže Ekmečić, koji je savetovao da se turska situacija iskoristi protiv ruske ekspanzije.
U istoriografiji se smatra da je knjiga Dejvida Urkvarta Engleska i Rusija, objavljena u Londonu 1835. godine, bila inspiracija za plan o organizovanju poljske emigracije i njenom angažovanju na Balkanu protiv aspiracija ruske krune, da je to bio uvod za kreiranje Garašaninovog (1812-1874) Načertanija u Srbiji 1844. godine.
Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) će takođe reći da Rusi na Balkanu sve čine „svoje koristi radi“, ali da njihovu pomoć treba drugačije ceniti jer na svetu niko ništa ne radi bez koristi za sebe. Doktrinu da Rusija na Balkanu ratuje radi svojih interesa a da Srbi to moraju iskoristiti izneo je Dositej Obradović (1742/1743-1811) još 1788. godine rekavši da je jasno da rimski imperator i ruska carica „za interes svojih carstava ratuju sa Turcima“ ali da svaka blagorodna duša to ipak treba da blagoslovi.
To dobro pokazuje i donošenje Sretenjskog ustava 1835. godine. Rusija je bila protiv ovog ustava smatrajući ga „francuskim rasadom u turskoj šumi“.
NA OVOM MESTU JE PROČITAN HATIŠERIF
Nadmetanje velikih sila oko uticaja na Srbiju i prilike u njoj dobiće na zamahu kada u Beograd počnu da stižu njihove prve akreditovane diplomate.
Na jednom prijemu kod sultana Mahmuda II 1835. godine austrijski predstavnik baron Štirmer susrevši se sa knezom Milošem pokrenuo je pitanje otvaranja austrijskog konzulata u Beogradu, zbog „živih trgovačkih veza Austrije sa Srbijom“. Knez Miloš, nepoverljiv prema strancima, nije bio voljan da prihvati stranu misiju u Srbiji. Međutim, kada je obavešten da ovakav zahtev Porta ne može da odbije Austriji, na odlasku iz Carigrada rekao je baronu Štirmeru da će sa svoje strane sve učiniti „da se izađe u susret želji njegove vlade“. Ubrzo je Austrija, prva među evropskim zemljama, poslala svog konzula u Srbiju. Bio je to Antun Mihanović (1796-1861), inače autor hrvatske himne Hrvatska domovina, poznatija kao Lijepa naša domovino.
Knez Miloš – nepoverljiv prema strancima diplomatama
Saradnja između autrijskog konzula i srpskog kneza bila je dobra samo u početku, nekih dva meseca. Međutim, s obzirom da je knez Miloš insistirao na razvijanju odnosa „na osnovu uzajamnosti“, ubrzo je zatražio od Porte Mihanovićev premeštaj iz Srbije. Tako je i bilo. Austrijski konzul, koji je bio nesrećno zaljubljen u Anku Obrenović (1821-1868), ćerku Miloševog brata Jevrema, napustio je Srbiju odnevši „kao najdražu uspomenu“ vezenu maramicu koju mu je Anka poklonila. Mihanovića će zameniti novi austrijski konzul Nikola Filipović (1838-1839), koga knez nije hteo ni da primi.
Dve godine kasnije Engleska je u Srbiju poslala pukovnika Džordža Lojda Hodžesa – iz Zemuna je 14. maja 1837. prešao u Beograd – koji će 1838. u Beogradu organizovati prvi bal a potom, 1842, i prve konjske trke i to u čast sultanovog izaslanika Sakib-efendije. U uputstvima koje je engleski konzul dobio od svoje vlade istaknuto je da je u interesu britanske krune „podržavanje sultana i Otomanske imperije“.
Džordž Lojd Hodžes
Takođe, imao je zaduženje da budno motri na ruskog konzula Gerasima Vasiljeviča Vaščenka – čije sedište tada nije bilo u Srbiji, već u Oršavi – zapravo na njegov rad koji se odnosio na širenje ruskog uticaja u Srbiji. Ministar inostranih poslova Velike Britanije lord Henri Palmerston (1784-1865) je u jednoj diplomatskoj depeši nedvosmisleno objasnio kakvu je ulogu London namenio Kneževini Srbiji u engleskoj politici prema Istoku: „Srbija treba da postane prepreka budućih nasrtaja Rusije; drugo, Srbija treba da započne rasprostiranje trgovine Velike Britanije.“ Dolaskom engleskog konzula Hodžesa (1837-1839) u Beograd, kaže Radoš Ljušić, „naglo je poraslo interesovanje velikih sila za Srbiju. Nijedan događaj pre toga nije mogao pokrenuti evropsku diplomatiju da toliko pažnje posveti srpskom pitanju.“.
Korist od Hodžesovog konzulstva za Srbije nije bila mala. Istoričar Stevan K Pavlović (1933) smatra da je Hodžesovom misijom „Srbija bila iščupana iz uskog trougla rusko-tursko-austrijskih odnosa i uvedena na veću pozornicu velike politike Istočonog pitanja“, ali da rezulultat nije bio da se „Velika Britanija ustalila, niti da je Rusija bila isterana“. Srbija je, dakle, „sada bila otvorena za interakciju evropskih diplomatija.“
Pre toga je ruska diplomatija vešto izbegavala nastojanja Srbije da se otvori i ruski konzulat na njenoj teritoriji. Međutim, otvaranje austrijskog konzulata promenilo je stav ruskog dvora. Krajem februara 1838. godine, stigao je u Srbiju Gerasim Vaščenko, koji je bio neprimereno uporan u nametanju ruskih planova i nije krio ambiciju da bude nadređen knezu Milošu (biće ruski generalni konzul na Balkanu do 1843). Neće stoga čuditi što se srpskom knezu „omakla“ reč, tokom jednog razgovora sa Vaščenkom, da ga „pokroviteljstvo Rusije tiraniše“; čak će ga samo mesec dana po dolasku Miloš upitati da li je on „agent ili gubernator kakav“.
Nakon Berlinskog kongresa, kada Srbija dobija nezavisnost, ovi i drugi konzulati biće dignuti na nivo poslanstava. Bilo je to doba kada su velike sile preko svojih predstavnika u Beogradu započele otvoreno mešanje u unutrašnje stvari Srbije, praksa koja je opstala i do naših dana.
Bilo je to, dakle, stoleće u kome će Srbija postati ogledno polje za odmeravanje snaga Rusije, Velike Britanije, Austro-Ugarske i Nemačke u odbrani njihovih pozicija. Srbija će se naći u sferi interesa ovih kolosa pre svega zbog svog važnog geostrateškog položaja, ali i zbog činjenice da je bila u sastavu Otomanske imperije, za čije su se nasleđe ali i opstanak, kako koja i kako kad, ove velike sile borile.