* Shvativši da se zemlja nalazi pred istorijskim izborom – da se nastavi sa diplomatskim igrama i dozvoli protivnicima da utru put agresiji, ili da se preduzme odlučujući korak, Vladimir Putin odlučio je da ne okleva
* Famozno pitanje iz dela ruskih klasika „Šta će reći knjeginja Marija Aleksejevna?“, u smislu „Šta će reći Zapad?“, prestalo je 2022-ge da nas interesuje u spoljnoj politici, kao i u unutrašnjoj (na planu vrednosnih orijentacija). Rusija i Zapad kao da su konačno priznali da pripadaju različitim civilizacijama osuđenim na rivalstvo
* Zapad je stavio sve „na kocku“ i otvoreno se opkladio na raspad Rusije. Radio je na izazivanju unutrašnje nestabilnosti s ciljem teritorijalne dezintegracije. Ti koraci su izvođeni tako izazivački da nam nije preostalo ništa drugo nego da pređemo na režim „opkoljene tvrđave“
* U Sjedinjenim Državama i Evropi rusko ponašanje se često opisuje kao anomalija koja bi navodno trebalo da nestane nakon „promene režima“ koju je podsticao Vašington ili „poraza Rusije u Ukrajini“. Čim iluzije o ostvarenju ovih planova postanu očigledne svim njihovim pokretačima, počeće potraga za novim pristupima kontaktima sa Moskvom
GODINA 2022. je svakako postala prekretnica u mnogim aspektima. Nema više ćutanja i propusta iz ranijih godina. Naivni snovi i neostvarene nade koji su lebdeli u vazduhu još od raspada Sovjetskog Saveza stvar su prošlosti. 24. februara došlo je do narodnog buđenja koje se spremalo godinama.
Shvativši da se zemlja nalazi pred istorijskim izborom – da se nastavi sa diplomatskim igrama i dozvoli protivnicima da utru put agresiji, ili da se preduzme odlučujući korak, ruski predsednik Vladimir Putin odlučio je da ne okleva – jedina ispravna odluka u ovakvim situacijama.
U sprovođenju specijalne vojne operacije se od samog početka računalo na kampanju laži i diskreditovanja sa strane naših geopolitičkih protivnika, kao i na očajnički otpor ukrajinskog neonacističkog režima koji je bio svestan opasnosti koja će doći sa uspesima ruske armije. Ipak, uzimajući u obzir sve rizike, rukovodstvo naše zemlje odlučilo je da preduzme one mere kojima se izašlo u susret zahtevima većine stanovništva Rusije.
S ovim u vezi, a konkretno kada je reč o odnosima Rusije i Zapada, možemo izvući nekoliko zaključaka o rezultatima u 2022. godini. Prvo, na delu je nacionalizacija ruske spoljne i unutrašnje politike. Ovo, naravno, treba razumeti tako da se uzme u obzir da smo se i ranije rukovodili prvenstveno interesima i potrebama našeg višenacionalnog stanovništva. Međutim, potreba nasleđena iz prošlih istorijskih perioda za učtivošću i kurtoazijom prema sada već bivšim „zapadnim partnerima“, primena preporuka nebrojenih birokratskih struktura poput Saveta Evrope, pokušaji izgradnje uzajamno korisne saradnje – sve to nije doprinelo odbrani naših vitalnih interesa.
U odlazećoj godini, famozno pitanje iz dela klasika „Šta će reći knjeginja Marija Aleksejevna?“, u smislu „Šta će reći Zapad?“, prestalo je da nas interesuje u spoljnoj politici, kao i u unutrašnjoj (na planu vrednosnih orijentacija).
Iz ovog zaključka proizlazi još jedna važna teza. Naša zemlja i Zapad kao da su konačno priznali da pripadaju različitim civilizacijama osuđenim na rivalstvo. Mi smo prestali da se pretvaramo da još uvek planiramo da se integrišemo u navodno prosvećenu američko-evropsku zajednicu naroda. Oni su se, pak, pomirili s tim da ne mogu da nas vrate na kurs za obuku šegrta i vazala.
Ostaje nam ili da se opredelimo za oblike suživota ili da pojačamo unutrašnje rezerve razvoja i da smelo krenemo u saradnju sa „nezapadnim“ svetom. Drugih opcija nema.
Treće, Zapad je stavio sve „na kocku“ i otvoreno se opkladio na raspad Rusije. Radio je na izazivanju unutrašnje nestabilnosti s ciljem teritorijalne dezintegracije. Ovi koraci su izvedeni tako izazivački da nam nije preostalo ništa drugo nego da pređemo na režim „opkoljene tvrđave“. Ovo poslednje podrazumeva i aktivnosti na učvršćivanju „nacionalne ideje“, posebno kroz radikalno preispitivanje pristupa obrazovanju mladih.
Hibridna agresija Zapada nehotice nam je pomogla da se konačno orijentišemo i odlučimo o mogućim putevima unutrašnjeg razvoja, kao i da identifikujemo zemlje i organizacije koje možemo da držimo za partnere i za istomišljenike. A cena ovoga je visoka.
Izgledi u vezi sa našim odnosima sa zapadnim zemljama, naravno, ne mogu a da ne izazovu zabrinutost. Po svemu sudeći, moraćemo da prođemo kroz nekoliko faza u ovoj interakciji.
U prvoj fazi – poricanju – deo zapadnih elita (kao, naravno, i neki predstavnici ruske inteligencije) će se, ipak, nadati nekakvom povratku u pređašnju realnost koja je uveliko izgubila smisao „normalnosti“.
U Sjedinjenim Državama i Evropi rusko ponašanje se često opisuje kao anomalija koja bi navodno trebalo da nestane nakon „promene režima“ koju je podsticao Vašington ili „poraza Rusije u Ukrajini“. Čim iluzije o ostvarenju ovih planova postanu očigledne svim njihovim pokretačima, počeće potraga za novim pristupima kontaktima sa Moskvom.
Oleg Кarpovič
U drugoj fazi, fazi ljutnje, zapadni lideri će pokušati da iskoriste sva raspoloživa sredstava kako bi postigli rezultate koji nisu postignuti ni „naravoučenijami“ ni „mekom moći“. U sledećoj fazi, na red dolaze – pogodbe. Rusiju će pokušati da podmite „šargarepom“ u vidu ukidanja sankcija pojedinim predstavnicima domaćih elita ili nekom vrstom kompromisnih predloga o ukrajinskom pitanju, sve do zaključenja nekakvog analoga ozloglašenih Minskih sporazuma. Ovo će, verovatno, biti poslednji pokušaj smirivanja Rusije, nakon čega će uslediti faza depresije.
U tom trenutku rusko-zapadni odnosi će biti duboko zamrznuti, pa će se u budućnosti, u završnoj fazi prihvatanja, ponovo graditi sve od nule, ali u novom kontekstu – priznavanja legitimiteta suverenih prava, u slučaju Rusije, i granice dozvoljenog, u slučaju Zapada.
Međutim, za sada smo tek na početku ovog puta. Biće psihički teško. Zapadne zemlje su, na kraju krajeva, istorijski privlačile Ruse svojom jedinstvenom i višeslojnom kulturom, velikim tehnološkim napretkom i kolosalnom koncentracijom materijalnih resursa. Međutim, zapadna civilizacija nije mogla da izdrži teret sopstvenih ambicija i transformisala se – prvo, napuštajući sopstvene korene i duhovnu osnovu, a potom – provocirajući sve države i sisteme koji ne žele da se uklope u liberalnu paradigmu.
Postoji velika verovatnoća da će do sredine ovog veka pitanje odnosa Moskve sa Briselom, Londonom ili Vašingtonom izgubiti nekadašnju aktuelnost. Novi ambiciozni igrači već dolaze do izražaja i budućnost će pripasti njima. U preoblikovanju politike naše zemlje, ipak, moramo početi od sebe, prilagođavati se, što je moguće pre, novoj realnosti i izvlačiti zaključke iz šokova 2022. godine, koji se mogu ponavljati iznova i iznova ako se ovaj Gordijev čvor konačno ne preseče.