TEMA NEDELJE: ODGOVORNOST ZA JAVNO IZGOVORENU REČ
Svi po spisku
Piše: Aleksandar Apostolovski
(Foto Pixabay)
Da se odmah razumemo. Svako ko preti Marku Vidojkoviću smrću mora odmah da završi u zatvoru, dok piscu ne sme da fali dlaka ni s glave, ni s brade. U ćeliji onda takav idiot može da psuje koga god hoće, osim zatvorskih čuvara.
Nije nikakav problem to što je četrdesetšestogodišnji pisac sočno opsovao predsednika Srbije i njegovu majku. Da je to učinio u svom stanu, u unutrašnjem dijalogu s televizorom, internetom i novinama – odakle, uzgred, Vučić ne izbija – to takođe ne bi predstavljalo nikakav skandal. Nešto slično čini polovina građanstva, upinje se da dokaže doktorka prava Vesna Rakić Vodinelić. Кako li ih je samo prebrojala? Svejedno, njeno je pravo da sprovodi takve vrste popisa. Tek, proglasila je Marka za javni glas dela građanstva koji psuje predsednika.
Dakle, rezimira profesorka, Marko je psovački megafon Vučićevih oponenata, što se piscu očigledno dopalo, pa je za N1 pojasnio da je u snimanje podkasta koji je objavljen na portalu „Nova S” ušao van stroja. Što će reći, bio je rastrojen.
Šta ga je toliko uznemirilo? Objasnio je. Bio je to predlog Zakona o policiji, koji je, inače, Vučić povukao. Međutim, ono što ga je dotuklo, mada Vučić nije primećen da se mota okolo s palicom za bejzbol, jeste to da je predsednik i šef naprednjaka rekao kako mu RTS sve više liči na N1. Zašto je, dakle, Marko od Zakona o policiji stigao do predsednikove majke? Doduše, jeste pravnik Vučić izvukao poprilično čudnu jednačinu o javnom servisu i luksemburškoj televiziji, ali Vidojković je mogao da se zadrži u tim okvirima, da je ismeva, da poentira duhovitošću i proda dobru foru.
Umesto da iskoristi priliku, a Vučić se sam namestio, Marko je izabrao da bude prostak u javnom prostoru. Sada se vadi da svi živimo u javnom prostoru koji liči na zatvor. Zašto je pristao da boravi u njemu i postane klovn?
Mogao je Marko da opsuje Vučića i u kafani, instituciji u kojoj se psovanje vlasti u Srba podrazumeva, naročito ako se ta sočna aktivnost dobro zalije. Mogao je da ode na stadion i da se priključi horu. U društvu je psovanje najslađe, zar ne?
Ali, zašto je pomenuti opozicioni portal objavio takav prostakluk? Valjda imaju urednike koji bi se izbacivanjem verbalnog psovačkog delikta pridržavali novinarskog i etičkog kodeksa. O pristojnosti je suvišno govoriti. Stvari su postale jasnije kada je lider DS-a Zoran Lutovac tvitnuo da je Marko ostao nedorečen. Valjda je trebalo da opsuje sve Vučiće po spisku umesto što se zadržao na majci, pa se potom u odbranu Vidojkovićevog kočijaškog angažmana uključila čitava antivučićevska mašinerija, što je ogolilo suštinu: Vidojković je manje bitan, ali je iskorišćen kao deo političke taktike dela opozicije koja se pokazuje kao suicidna.
Naprednjačkim propagandistima je takva odbrana neodbranjivog bila isto što i davanje municije na poklon da rafalno ispale svoja saopštenja, čak i otvoreno pismo premijerke lično u kojem se zgražavala nad kvazielitističkom sklonošću teranja u majku majčinu.
Zaista, šta se to dešava s bojkot opozicijom i odakle im takav entuzijazam ka samouništenju? Izvređali su Merkelovu posle posete Beogradu i susreta s Vučićem, nagrdili su evroparlamentarce koje su sami pozvali da posreduju u dijalogu o fer izbornim uslovima, u čemu se naročito isticao Dragan Đilas, da će Evropljani to svakako zapamtiti kada bude trebalo. Odnosno, kada budu bili izbori. Toliko autogolova nije davao ni slavni Zvezdin half Ivan Jurišić, što navodi na moju tezu da je Aleksandar Vučić zapravo mnogo više lider opozicije, nego sopstvene, Srpske napredne stranke. Što će reći, mnogo više je počistio u tuđem, nego u svom dvorištu.
Da je drugačije, atmosfera u društvu bila bi daleko relaksiranija, a ekstremni istupi poput Vidojkovićeve psovke ili naslovnica provladinih tabloida bili bi tamo gde zaslužuju – na marginama glavnog toka, odnosno mejnstrima. Za atmosferu u društvu je uvek odgovorna vlast, naročito ako je toliko nadmoćna nad opozicionom nejači, a šef države je po Ustavu dužan da simbolizuje jedinstvo svih građana. Кada bi to zaista i činio, parlament ne bi treštao od uvreda opoziciji i intelektualcima. Setimo se samo teških reči poslanika Marka Atlagića na račun Seke Sablić i junoša poteklih iz Akademije za mlade SNS-a koji u svaki amandman ubace i „lopova Dragana Đilasa”.
Tako smo dobili naše i njihove psovače. Jedni su slatki i tako kul, drugi gutaju sendviče u jednom zalogaju jer su proteze zaboravili kod kuće. Na primedbu jednih da protivnici nemaju doslednu politiku dobiće odgovor da im se žena bavi najstarijim zanatom na svetu.
Кako živimo u doba ekspanzije društvenih mreža, sada je svaki vlasnik naloga postao medij sam po sebi, a kao informatički dinosaurus, primećujem kako pojedinci otvaraju i svoje televizije. Dovoljna je soba, može i podrum, mikrofon i mobilni s dobrom kamerom, tako da niču hiljade paratelevizija s nacionalnom frekvencijom. Naime, svima su dostupni i nemaju nikakvu odgovornosti za izgovorenu javnu reč.
U takvoj svenarodnoj virtuelnoj kakofoniji nema nikakvih pravila igre, pa se javni prostor pretvorio u oktagon s egzibicionistima željnih slave, uticaja i moći. Politička ringla je pregrejana, a predizborna kampanja zvanično nije počela. Šta nas tek čeka kad trka počne?
Zar nam sledi kampanja posle koje neće biti zarobljenika jer su moćna vladajuća struktura, s nekoliko frakcija unutar sebe, i rasparčana opozicija, koja se i dalje usitnjava, odlučile da umesto smirivanja strasti i podsticanja kulture dijaloga izabrali da – opšte s građanima! Neće valjda da idu od vrata do vrata, sve po spisku?
Znam da je politika drugi najstariji zanat na svetu, ali ne treba biti prepametan pa videti da su sve granice tolerancije pređene. Zato se uljudite, svi po spisku!
Politika.ra