Malo je podataka o neumitnom turskom približavanju srpskim ženama u toku pet vjekova. Ono što se zna i, još više, ono što se može nazrijeti, uistinu je turobno
Piše: Ljubiša Moračanin
Poznata je legenda iz Drobnjaka i Pive prema kojoj je, posle crnogorske pobune i ubistva Smail-age Čengića (5. oktobra 1840), turska kaznena ekspedicija silovala sve živo žensko. Crnogorci odlučiše da se ubije svako dijete rođeno devet mjeseci posle najezde.
Povinujući se odluci, majke su same donosile i davale ih u ruke saplemenici koja ih je vazanih očiju davila omčom, uz riječi: „Neka se zatre sjeme od pogani i nekrsta.“
Ni nazrijeti ne možemo kakve su se drame odigravale u krugu porodičnih ognjišta; kakvu je sve srdžbu, jad i jed pokopao zaborav bez pisanih svjedočanstava i bez obuhvatnijih predanja.
Ako je o surovosti turskog okupatora ostalo koliko-toliko svjedočanstava u usmenoj predaji i zapisima, o seksualnoj zloupotrebi žena, sa malim izuzecima, vlada muk. Kao da se pomanjkanje autentičnih svjedočanstava dopunjuje svojevrsnom autocenzurom. Prema napisanim pravilima, ova tema spada u tabu teme.
Jovan Cvijić veli da „u nekim krajevima konkubinat između hrišćanskih žena i Turaka nije bio mnogo zazoran“. Nema svjedočenja, nema pisanih tragova, a pjesma „Banović Strahinja“ mogla bi biti sublimisan izraz tog iskustva, tih mučnih zbivanja na pepelu razorenog doma, tog sloma porodične intime i provale istorije u subjektivne živote.
Drama koja se događala u intimi porodičnih ognjišta mnogo je složenija i mnogo dalekosežnijih posledica no što je prost čin nasilja koji dođe i prođe.
Turci su smatrali, prema riječima Svetozara Markovića, srpski narod kao svoje imanje. „Muž nije gospodar od svoje žene, ni otac od kćeri, ni brat od sestre“, žale se knezovi u pismu Porti 1804. godine.
Je li moguće da je u bescijenje ljudskog života u kome su ljudske glave služile kao građevinski materijal u najperverznijoj građevini svijeta (Ćele kula) otupjelo osjećanje stida, poniženja i povrijeđenosti u činu nasilničke takozvane obljube. Ne bi se reklo.
Godine 1787. porodicu Filipa Višnjića, Viliće, zadesila je tipična onovremena nesreća. Turci su u kući Vilića silovali lijepu Višnju, člana porodice. Imućni i ugledni Vilići nijesu odćutali sramotu kao ostala anonimna raja. Jednog Turčina su posjekli, drugog objesili. Turci potom pobiše mnoge Viliće, a preživjeli uzeše prezime po Višnji.
Turski hroničar iz 15. vijeka kaže: „Kad se borba završavala islamskom pobjedom, prije no što bi počelo robljenje i pljačkanje, mnogi su nevjernik i nevjernica, mladić i djevojka, i djeca, iz straha da ih Turčin ne bi uzeo (silovao) ispuštali dušu skačući svojevoljno u provaliju.“
Posle poraza Prvog ustanka, oko 50 žena spazivši izvidnicu turskog askera, našlo je svojevoljno izabranu smrt u talasima Save. Očivici kažu da su se držale za ruke i pjevale.
Herojska smrt zarad neokaljanog obraza, o čemu govori turski hroničar iz 15. vijeka, ima i suprotne primjere, ponašanje visikog stupnja demoralizacije i očaja u kome je bujanje pominjanog sadomazohističkog sprega sasvim mogućno. To su one svirepe igre vodanja konja i opanaka. Dok se Turčin zabavlja sa ženskim ukućanima, domaćin „voda konje“, često bos i po mraku ili pak „voda opanke“. Kako je takva glava porodice, potom, izgledala u očima ukućana, a kako su ukućani posle provoda“ sa Turčinom izgledaki u očima domaćinovim? Koje je traume i poremećaje, kakva neuravnoteženja psihe izazivala ova svakodnevica posuvraćenog života.
Lazar Arsenijević Batalaka, u svojoj „Istoriji srpskog ustanka“, kaže da se u svakodnevnim orgijama naročito isticao Sali-aga nazvan Rudnički bik. Sali-aga bio je brat Kučuk Alije, a volio je bizarne erotske igre kao da je bio na kursu kod Makiza de Sada.
U Karađorđevoj poruci Vasi Čarapiću 1803. godine, kaže se između ostalog: „Brate Vaso, za naše mladosti i našeg junaštva da skinemo taj zlum da našim ženama ne vire noge ispod turskih ćurkova…“
Ponižavane od Turaka, žene po svemu sudeći nijesu imale pretjeranu cijenu ni u samom našem narodu. Vuk Karadžić navodi kako je Đaja-paša bacio u lance sina vojvode Đukića iz Župe. Majka mladićeva odvela je Turčinu svoju kćer i rekla mu je da je uzme i vodi, samo da joj pusti sina. Turčin je prihvatio kćer, za koju Sima Milutinović kaže da je „nježnija i poljepša bila“, a pustio je mladog Đukića što da ne.
Vuk iznosi i ovaj podatak: „Kada je Ružić-paša u Sjenici dozvao Turkinje koje je Miloš bio zarobio da mu kažu kako je u Srbiji, oni rekoše: U rz naš niko nije dirnuo, nego su nas kao braća čuvali i pošteno ispratili; a vi šta radite od njihova roblja! Ne samo što silujete žene i djevojke, nego i malu djecu, i stare babe, koje jedva idu.“
O CRTEŽIMA
Gotfrid Ziben (1856.- 1918.) bio je jedan od najcjenjenijih bečkih majstora erotskog crteža. Iz njihove radionice 1909. godina izdata je zastrašujuća i šokantna knjiga pod nazivom “Balkangreuel” (Užasi Balkana), koja je zapravo portfolio od dvanaest velikih litografija sa eksplicitnim prikazima seksa i to ne bilo kakvog, nego brutalnog turskog silovanja hrišćanskih djevica po Balkanu.
Piše: Ljubiša Moračanin /Sedmica.me
