Beograd 8. maj 2022. – Danas je iz novinarstva i sa ovog sveta otišao Veselin Simonović, jedan od poslednjih velikih novinara Srbije i Balkana, i svakako najveći novinar Miloševićeve i Vučićeve opozicije.
Nema težeg novinarskog posla od toga da morate napisati tekst o smrti cenjenog kolege i velikog prijatelja, duže vreme i kućnog prijatelja. Godinama smo radili zajedno u opozicionoj Borbi. Vesa se vratio iz Ljubljane gde je bio dopisnik čini mi se osam godina. Uvek tih, skroman, gotovo neprimetan. Tiho je govorio i o najvažnijim stvarima, da ga ostali bolje čuju.
Sa Fakulteta političkih nauka, koji je i Vesa Simonović završio, došao sam na velika vrata u Borbu. Ali tu sam tek počeo da učim novinarstvo od Milinka Bujišića, Grujice Spasovića, Bože Andrejića, Slavka Ćuruvije, Manje Vukotića i Veselina Vese Simonovića sa kojim sam ubrzo postao i kućni prijatelj.
Vesa nikada nije krio da je pristrasan i u novinarstvu, valjda je to tako normalno i sigurno nema nezavisnih novinara nigde na svetu, ako ih ima onda su statistička greška. Izuzetak koji potvrđuje pravilo! Ali ono što je bilo za divljenje kod Vese, to je bila neverovatno nepristrasna analiza političke situacije u svakom trenutku.
Mogao je satima da mi objašnjava zašto je Đinđić pogrešio tamo, Koštunica onamo a tek Milošević. Svejedno da li smo sa posla išli Ulicom Francuskom u kojoj je živeo ili uz čašicu crmničkog crnog koje mu je slala sestra iz Podggorice i koje je obožavao. Iako je kasno počeo da pije alkohol, do svoje 30 godine uopšte nije pio, kako mi je objasnio zbog svog oca koji je preterivao sa pićem.
Najteži trenutak u redakciji Borbe za mene nije bio dan kada je Arkan sa Šucom i Spasojevićem, pod punom ratnom opremom došao da me traži i “seče prstiće kojim sam kucao tekst o njemu”. Bio je to momenat kada su se Vesa i Slavko posvađali do ivice tuče. Dva moja velika novinarska idola. Kasnije smo od toga napravili anegdotu i obojica aktera se sprdala sa tim činom.
Borba se raspadala pod pritiskom vlasti Slobodana Miloševića. Simonović je otišao u Vreme a ja u Nedeljni teleggraf sa Ćuruvijom. Prve ozbiljno opozicione dnevne novine u postkomunističkoj Srbiji napravio je Peter Kelbel, austrijski državljnin neke 1994. ako ne grešim za koji mesec. Vreme je imalo mali tiraž, u zemlji je bila teška situacija, novinari Vremena su imali male plate koje su mesecima kasnile. Vesina porodica je bila gotovo gladna. Dvoje male dece, supruga Ljiljana bez posla. U Blicu je plata bila pet veća i redovna u dan. Manjo Vukotić je tražio da dovedemo Veselina u Blic. Danima sam razgovarao sa njim. Nije hteo ni da čuje. Molila ga je i Ljilja i ja – ne vredi.
Bio je zaljubljen u Vreme! Posle nekoliko meseci ugovorio sam sastanak Manjo Vukotić – Vesa Simonović, bio sam prisutan. Dobio je ponudu koja se ne odbija. Pristao je! Međutim, kada je trebalo da dođe na posao, Veselin nije došao. Nije mogao da napusti nedeljnik Vreme, iako platu mesecima nije primio. I bukvalno nije šta da jede ni on ni deca. Veselin Simonović je bio neverovatan karakter!
I onda sve ponovo. Uspeli smo na kraju posle, ne znam ni sam koliko vremena, da ga dovedemo u Blic. Tu je dostigao sve mogguće vrhove uredništva. Plivao je sa Blicom kao novinom i dok su njegovi politički istomišljenici bili na vlasti, mada je umeo često da im pokaže da su bahati, glupi i budale. Uvek na sebi svojstven način gospodina i džentlmena.
A onda je krenuo u novu opozicionu avanturu protiv naprednjaka i Aleksandra Vučića, zajedno sa Đilasom i njegovom ekipom. Realno, novina mu je bila jako slaba, portal za nijansu bolji. U vreme kada smo očekivali novi Veselinov politički cunami, otišao je tiho kao što je i veliki deo svog života proživeo. Porodica ga je pronašla mrtvog u stanu, telo nije izdržalo više. Mozak ili srce – svejedno!
Zbogom Veso Simonoviću, zbogom veliki majstore novinarskog posla. Ko zna da li ćemo se sresti, na nebu, ikada više. Što se tiče opozicionog novinarstva, dugo ti neće biti ravnog.
AFERA/Gradiša Katić
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs