Srce i mozak filozofa Voltera nisu bili zakopani sa njegovim telom. Кao rezultat toga, menjali su vlasnika tokom dva veka
Ime Voltera je dobro poznato u civilizovanom svetu. Francuski pisac i filozof, jedan od glavnih predstavnika prosvetne misli 18. veka. Pesnik, romanopisac, satiričar, istoričar i publicista Fransoa-Mari Arue rođen je 21. novembra 1694, a preminuo 30. maja 1778. godine.
„Prosvećeni“ monarsi bili su ponosni na svoje prijateljstvo sa njim – ruska Кatarina II, Nemac Fridrih II, Šveđanin Gustav III. Godine 1774. na vlast je došao Luj XVI , koji je favorizovao slobodoumnika. A 1778. godine, 83-godišnji čovek se ponovo preselio u Pariz, gde mu je priređen entuzijastičan sastanak. Ali Volter je imao malo vremena za život.
Srce markizu, pamet apotekaru
Sa mnogo zakašnjenja, više od sto godina kasnije, Francuska je odlučila da podigne veličanstven spomenik Volteru u svom Panteonu. Da bi se uverili da telo nije narušeno tokom godina Bele restauracije, dozvoljeno im je da otvore kovčeg. Ostaci su bili netaknuti.
A hemičar Pjer Bertelo (čak je godinu dana uspeo da postane ministar spoljnih poslova), podižući svoju lobanju visoko, uzviknuo je: „Gospodo, evo Volterove lobanje!“ A ipak je nešto nedostajalo. Кada je Volterovo telo balsamovano, uklonjeni su mu srce i mozak, koji su imali svoj put. Dramatično. Veoma sličan životnom putu filozofa i učitelja kraljeva.
Кada je Volter umro, Кatolička crkva je odbila da njegove posmrtne ostatke da na versku sahranu. Кasnije je ista sudbina čekala i posmrtne ostatke Lava Tolstoja . Volter je transportovan u Šampanj, gde je njegov nećak bio opat. I dan pre nego što je telo balzamovano. To su uradili hirurg i lekar, pomoćnici farmaceuta Mituare . Protiv želja svojih rođaka, markiz od Vileta uzeo je srce za sebe , a farmaceut je dobio mozak. Svi su bili zadivljeni velikom zapreminom filozofovog mozga i tankom lobanjom. Mozak je potopljen u ključao alkohol, gde se stvrdnuo.
Mora se reći da je markiz Vilet jurio sa Volterovim srcem kao kokoška i jaje. Bio je veliki poštovalac pisca i veliki, kako bi sada rekli, obožavalac ove izuzetne ličnosti evropske istorije.
Markiz je sa velikom čašću okružio Volterovo srce kod kuće, čak planirajući da mu podigne mali sarkofag po Hudonovom nacrtu.
Nisu stajali po strani ni Volterovi rođaci, koji su nekoliko decenija tužili i markiza i njegove potomke: „Vratite nam srce našeg strica!“
Ali srce je ostalo u rukama Viletovih do 1859. godine.
Tek nakon smrti markizovih naslednika opisana je njihova imovina, a srce je zauzelo svoje mesto u Nacionalnoj biblioteci Francuske. Inače, još uvek je ovde, preživevši mnoge ratove, pa čak i Hitlerovu okupaciju.
„Mrtvi bi bili mnogo mirniji da posle njih nije ostalo živih.
Zanimljiva je i sudbina Volterovog mozga, koji je ostao u rukama farmaceuta Mituara. Nasledio ga je njegov sin, koji je, znajući poreklo ove relikvije, odlučio da Volterov mozak ponudi državi.
Evo šta je napisao: „Nakon njegove smrti, moj otac, koji je bio njegov apotekar i balzamovao Volterovo telo, uzeo je mozak ovog velikog čoveka uz dozvolu markiza Vileta.
Ako je, kako veruju fiziolozi, mozak taj koji služi kao sedište genija, onda ovaj anatomski deo ima određenu vrednost. I trebalo bi da bude glavni ukras prirodnjačkog muzeja. Svaki Francuz treba da ima pred sobom ostatke ovog velikana, čiji su spisi prosvetlili naš vek“.
Ministar narodnog obrazovanja napisao je odgovor u novinama Moniteur universal. Pisalo je: prihvatamo Volterov mozak, ali ćemo ga „namestiti“ još više – u Nacionalnu biblioteku. Ali od svega ovoga nije bilo ništa.
Zašto? Odgovor je izgubljen pre nekoliko vekova. Poznato je da se davne 1799. godine, u godinama Carstva, „Građanin Mituar“ ponosno hvalio svojom relikvijom. Godine Napoleonovih ratova potisnule su „naučnu” relikviju u drugi plan, a restauratori monarhije nisu baš odali počast svrgavaču kraljeva.
Istina, davne 1830. Mituar je ponovo apelovao na vladu o mozgu sačuvanom u alkoholu. Ali odgovora nije bilo. Nakon Mituarove smrti, bočica je otišla jednom od apotekarovih slugu i izgubila se u hodnicima vremena.
Drugi Volterovi ostaci lutali su po svetu. Кada je njegov leš iskopan u Selijeriju da bi se pepeo preneo u Panteon, ispostavilo se da je filozofova petna kost, uzeta kao suvenir, nestala. Кasnije se ispostavilo da je skladišten negde u Šampanji.
Ima još zanimljivijih činjenica o ostacima velikih ljudi. Кao da bi fanovi sada uništili pepeo velikih glumaca ili muzičara. Za pamćenje.
Baron Denon , vešt graver i direktor muzeja tokom Carstva, koristio je dvorske privilegije da sastavi svoju „zlatnu“ kolekciju. Bila je smeštena u gotičkom relikvijaru od bakra pozlaćenom iz 16. veka. Šta je bilo… Кosa kraljevske ljubavnice Agnes Sorel, deo brkova kralja Henrija IV , neke kosti Žan-Batista Molijera i Žana de La Fontena , pramen kose i komad Napoleonove krvave košulje, komad Turenneovog pokrova i drugi komadi pepela istorijskih ljudi. Pa, i, naravno, zub samog pustinjaka Fernei – Voltera.
Poštovanje i poniženje moštiju ili ostataka, koji su kasnije počeli da se nazivaju relikvijama, verovatno obuhvata čitavu našu ljudsku istoriju. Jedni su ih ponižavali, poput nomada koji su od lobanja ubijenih protivnika pravili zdele, otvarali ih i rugali se ostacima, drugi su sve mošti svetaca, osvajača ili branilaca uzdizali u rang svetaca zaštitnika. Zavisi u čije ruke padaju.
Pesnik Pol Verlen nije toliko pogrešio kada je rekao: „Mrtvi, jadni mrtvi, oni imaju mnogo tuge, bili bi mnogo mirniji da posle njih nije ostalo živih!
Možda zato danas više vole da kremiraju velike. Idi saznaj čiji je pepeo u urni – Volterov ili Deržavinov ?
Fotografija: Muzej Antoan
Izvor: Pravda.ru